Tišina oko Galerije umjetnina
Uopće nije jasno zašto afera kulturna afera br. 2, koja se momentalno pod našim nosevima odvija u Splitu, nije potaknula neko dublje istraživanje stanja u kulturi, stanja u kojem se za prestižno mjesto <strong>voditelja</strong> Galerije umjetnina javljaju dvije osobe...
Posljednjih se dana javnost počela zanimati za kulturu kao nikada do sada. Naravno, potrebno je da se počnu događati neke uistinu gadne stvari kako bi se javnost za nešto zainteresirala, pa je poprilično logično zaključiti da nam se kultura srozala na neviđeno niske grane. Kao da to koga čudi.
Bogata kolekcija bivšeg nam premijera teško može koga šokirati nakon nikada zaključene afere sa satovima; posve je jasno valjda svima da je imunitet na kazneni progon proporcionalan broju veza u vladajućim strukturama te da se nezgodna pitanja počnu postavljati tek kada više nema nikog moćnog tko bi ti čuvao leđa. Kolikogod mediji sada nagađali koje su slike krasile rezidenciju Sanaderovih, pratili ispod povećala život njegove obitelji, kalkulirali na koliku bi kaznu mogao biti osuđen jedan od donedavno najkarizmatičnijih vođa, ništa ne može prekriti činjenicu da je to zabava za mase, ništa pametnije od novih grudi neke starlete ili najnovijeg hita bilo koje samozvane zvjezdice.
Spektakli su se, poput tumora, proširili u sve rubrike, od sporta do novosti. Jer, istraživačko novinarstvo nije saznati što je Ivo Sanader jeo za doručak ručak večeru; niti saznati koliko novaca troši njegova žena na režije. Možda bi zanimljiva ideja bila postavljati neka pitanja i potražiti odgovore na njih. Naravno, postojali su pojedinci koji su pokušavali Ivi uzeti mjeru u vrijeme njegovog vrhunca, i posve je jasno da u jednoj kvazidemokratskoj državi sloboda medija postoji samo na papiru, kao i to da su tekstovi protiv premijera bili odbacivani, zataškavani, a novinari šikanirani.
No uopće nije jasno zašto afera kulturna afera br. 2, koja se momentalno pod našim nosevima odvija u Splitu, nije potaknula neko dublje istraživanje stanja u kulturi, stanja u kojem se za prestižno mjesto voditelja Galerije umjetnina javljaju dvije osobe – jedan penzioner bez programa i jedan potencijalni monarhist. Nitko ne vidi ništa sporno u činjenici da se ovdje odvija minidrama bez trećeg, ponovo žvakanje već truloga zalogaja, opće tupilo i pustinja. Ta zar je uistinu moguće da u gradu od 188.694 stanovnika, županiji od 463.676 stanovnika, u krajnjoj liniji državi od preko četiri milijuna ljudi ne postoji niti jedna druga osoba koja bi bila u stanju voditi tu ustanovu, a da je ne vodi već par mandata ili da je debelo penzioner?
To je, čini mi se, puno dublji problem, dublji od priče kojom je političkom linijom tko od navedenih kandidata zaslužio tu poziciju, a kojom se prepucavaju razni kolumnisti i komentatori tih tekstova na internetu. Umjetnička scena, ne tako daleka, mogla bi se pokazati kao iznimno plodno tlo za obrađivanje. A svi znamo najbolje što daje zemlji fertilitet…
napisala: KMaja