Galama i drama pa - Shuffle

U kinoteci Zlatna vrata će se ovoga petka, sa početkom u 20 sati, prikazati film Shuffle, kojim je Marcella Zanki prije dva mjeseca diplomirala na UMASu i zaslužila titulu magistrice vizualnih komunikacija. Ime mlade Splićanke se već godinama pojavljuje na listi sudionika, odnosa sa javnošću ili producenata raznih atraktivnih urbanih događaja od Rijeke preko Zadra i Splita, do Beograda. Svestrana je umjetnica radila pozadinske projekcije na Gibbonijevoj uspješnoj turneji, nedavno sa Žarom Batinovićem režirala i spot za Gibbin novi single, a samostalno radi na još jednom njegovom video broju. Najavu filma iskoristili smo kao povod za razgovor sa ovom ambicioznom i upornom djevojkom.

Tvoje je javno djelovanje započelo puno prije Akademije, čime si se bavila i kako si došla do svoje sadašnje pozicije?

Kada sam shvatila čime se želim baviti u životu, samo sam krenula. Od udruge Romb u kojoj sam naučila mnogo o organizaciji, promociji, odnosima s medijima i ostalim bitnim aspektima pripreme i ostvarivanja događaja kao što su Karneval, Atlantis festival ili glazbene večeri u Kocki i Metropolisu, preko članstva i snimanja filmova u Kino klubu Split, došla sam do vlastite firme, koja je udružena sa produkcijskom kućom Urban jungle film, a u klubu Hemingway radim kao promotorica i organizatorica. U međuvremenu sam se zaljubila u VJing te sam sa svojim setom nastupala na više domaćih i stranih partyja, surađivala u organizaciji Mediteran film festivala… Kada mi se neki projekt svidi, kad zaključim da bi mogla nešto naučiti i upoznati zanimljive ljude, potrudim se sudjelovati.

Diplomski rad ti je film, zašto si odabrala baš taj medij?

Jer sam tvrdoglava i odlučila sam iskoristiti svoju poziciju studenta UMASa koliko god mogu, naučiti što je moguće više, da mogu biti sigurna kako iza moje diplome stoji praktično znanje. Radom na ovom filmu naučila sam mnogo stvari, dosta toga čega nisam bila ni svjesna da će mi biti potrebno, sa čime se nisam susretala prije. Jednostavno, odlučila sam se uhvatiti u koštac sa svim aspektima stvaranja jednog takvog djela bez ičije zaštite. Sama sam se bacila u organizaciju, vukla za rukav sponzore… na kraju sam najmanje od svega režirala. Posao prije i poslije snimanja – e to odnese većinu vremena.

Koja je tema filma? Koliko je ljudi radilo na njemu, tko su glumci…

Priča je ustvari kakofonija velikog broja likova koji su se našli u autobusu, o njihovim odnosima, uz surealne likove voditelja, koje igraju Marko Pecotić i Ružica Jovičević, dok ih vozi vozač kojeg glumi Damir Martinović – Mrle. Nisam išla u dubinu pojedinog karaktera, već na kvantitetu, ludilo svakog od te hrpe likova. Na setu se izmjenjivalo nekih 50 ljudi, naravno nije ih bilo svaki dan snimanja toliko. Od poznatijih ličnosti sudjelovali su iskusni Zlatko Crnković i Jasna Malec Utrobičić, zatim Dea Mladinić, Petra Težak, Nikola Čelan, Milan Latković, Willem Miličević, Vojin Hraste iz Leut Magnetica, te Ivo Hajdić iz Dječaka, a Žare Batinović je bio snimatelj.

Kako si uspjela okupiti takvu ekipu, i otkud toliki sponzori?

Kao što sam rekla, sve sam obavila sama, dolazila, molila, slala dopise, dosađivala. Koji put nažalost ne ide drugačije, nego galama i drama, pa tko prvi popusti. Svjesna sam da su u takvom društvu sigurno mnogi kvalitetni projekti osuđeni na propast, i ni u kojem slučaju ne želim dopustiti da se to dogodi projektu iza kojeg stojim. Borim se za ono u što vjerujem iz sve snage. Moram se zahvaliti svim sponzorima na suradnji i strpljenju, bez njih bi teško privela diplomski kraju – Grad Split pružio je financijsku podršku, Promet Split je posudio autobus i pravog vozača, u SC Split su spremali spizu ekipi na snimanju, Vatrogasci su posudili dizalicu, MUP policijske uniforme, a HNK Split kostime.

Tko ti je uzor u filmskoj industriji? U kakvim filmovima privatno uživaš i posuđuješ li od idola elemente za svoje uratke?

Najdraži mi je redatelj bez konkurencije, ma koliko to ofucano zvučalo, Tarantino. Guštam pogledati trash, ali kvalitetan trash. U svojim radovima volim postići mračnu atmosferu, jer mislim da sreća i veselje ne mogu zainteresirati publiku kao nebulozne i bolesne priče. Ideja za film je uvijek moja, kostur priče je moj, a prilikom realizacije može se dogoditi da preuzmem neke elemente, rješenja koja sam negdje već vidjela. Prilagodim ih naravno svojim uvjetima, jer sigurno nemam sredstava kopirati scene iz Hollywoodskih filmova.

Poslije premijere filma svi gledatelji su pozvani na tulum u prizemlju hostela Golly & Bossy, a nakon svega slijedi after party u klubu Heamingway.