Zgužvani s Brejkersa

Sa četiri nastupa u nešto više u godinu ipo dana Partibrejkersi su bend sa stranom adresom kojega je splitska publika najčešće slušala i gledala. Ni ovoga puta nisu bila organizirana dva nastupa za redom, ali, sudeći prema broju ljudi koji su se kao sardine stiskali pred pozornicom, šteta je što nisu. Među ljudima se mjestimice ni igla nije mogla postaviti, što dakako nije sprečavalo pojedince u probijanju po podiju – do šanka, do wc-a, do bolje pozicije… Koncentracija na svirku je neprestano bila narušavana guranjem sa svih strana, jer se svako malo netko baš morao pomaknuti sa svoga mjesta, a optimiste koji se pokušavaju ugurati naprijed, gdje je sasvim očito da prema svim zakonima fizike mjesta više nema, neću niti spominjati.

Kao i posljednji put, prvih sat vremena svirke protekao je pitomo, uz pljeskanje na Canin zahtjev, cupkanje na mjestu i pokoje žešće mrdanje glavom. No, kako to obično biva, kada čuju neku poznatu pjesmu, pojedinci se razulare, i nije im baš bitno što oko njih ima ljudi koji su također platili kartu za koncert ili što nema mjesta za premjestiti se sa noge na nogu – oni naprosto moraju izraziti svoje oduševljenje pjesmom i podijeliti radost sa svijetom, što je rezultiralo upravo paničnim bijegom desetaka ljudi iz prvih redova sa početnim taktovima Kreni prema meni. E nakon te pjesme više ništa nije bilo isto. Sada kada se podij očistio od bezveznjaka koji samo cupkaju u mjestu i eventualno treskaju glavom, prostor koji su oni bili uzurpirali ostao je fanovima koji su se konačno mogli pošteno razmahati. Poletjela je i pokoja kapljica pive u zrak, atmosfera se zagrijala do usijanja, skandiralo se gitaristi Ante – Ante…

Četvrti splitski nastup u godinu ipo dana (foto: Maja Prgomet, arhiva)

Zanimljiva je činjenica da se u njihovim tekstovima uvijek provlači poziv na oslobađanje duha, raskidanje okova normi i odbacivanje sistema koji ne vrijedi, i te tekstove splitska publika iz svega grla pjeva, no samo letimičnim pogledom na statistike, nameće se zaključak da dobrome dijelu ljudi te poruke baš i ne dopiru tamo gdje bi trebale.

Partibrejekersi su nas bez pola muke održavali sa hitovima poput Mjesečeva kći, 1000 godina, Hipnotisana gomila, na vrhuncu sve dok nas nije, nakon sat ipo svirke, konačno spustio Ulični hodač. Dok je ostatak benda još svirao, Cane se na juriš probio kroz publiku, te su tako Splićani, zbog faktora iznenađenja, nažalost ostali bez bisa.

Sve u svemu, jako ugodna večer u Quasija, koja bi bila još i ugodnija da se pojedinci opreme prije izlaska nikotinskim flasterom ili makar mrvicom pristojnosti, no to je ipak previše za očekivati od nas, zar ne?

I mi čekamo album... Tafri se izgubio svaki trag! :D

napisala: KMaja