Kazalište je ubila - inertnost

Posljednja ovogodišnja premijera Gradskog kazališta mladih, Mačak sa onoga svijeta, zanimljiv je hibrid popularne priče za djecu Mačak u čizmama, na čijem se kosturu gradi, Snjeguljice i aktualnih zbivanja u Hrvatskoj, uz glazbene motive najpoznatije Gotovčeve opere. Na sceni se izmjenjuju Mačak, Kralj, Kraljica, Čarobnjak, Mladić – vlasnik mačka, a u stopu ih prati četveročlani rasplesani kor koji komentira radnju na pozornici.
Predstava je nastala na predlošku priče za djecu, ali...

Premda nastala na predlošku priče za djecu, predstava i nije baš najsretniji izbor za najmlađe, koji (nadajmo se) ne prate dnevnopolitičke zavrzlame predstavnika naroda kojemu je samo, kako kažu u predstavi, do suhoga kruha i nogometa, gdje su učenjaci samo žrtvena janjad kada stvari pođu krivim tokom, a rješenje za sve probleme je dodjela odlikovanja i imenovanje novih savjetnika.

No ukoliko ste i neupućeni u zavrzlame koje redovito pune medije, predstava nipošto ne bi smjela biti dosadna, pošto je razigrana, uz dosta pjesme i smiješnih situacija čiju poantu se može shvatiti i bez poznavanja dublje problematike. Nažalost, sa mnom se ne bi složila skupina adolescenata, koji su valjda na neki način bili prisiljeni doći na predstavu, pa su je, ako već ne mogu izbjeći, odlučili zagorčati svima oko sebe, uključujući glumce. U takvim trenucima se stvarno zapitate zašto ne postoje izbacivači u kazalištu (ili u kinu, kad već spominjem) koji bi prvo upozorili, a potom i udaljili one koji umanjuju doživljaj ostalima koji su platili kartu u namjeri da uživaju u umjetnosti.
...nije najsretniji izbor za neupućene u dnevnopolitičke zavrzlame

U siječnju je u planu još 16 izvedbi predstve i šteta je propustiti priliku za nasmijati se, pa makar samima sebi.

Naslovnu ulogu tumači Mia Roknić, mlada splitska glumica sa mostarskom diplomom, koje se sjećamo iz ranijih predstava GKM –a u kojima je nastupala kao perspektivna polaznica Dramskog studija za mlade.

Djevojka koja je pravi mačak

Kako to da djevojka tumači ulogu mačka? Nedostatak glumačkoga kadra ili…?

Redatelj, Ladislav Vindakijević, već je postavljao ovu predstavu, i tada je ulogu Mačka također igrala glumica. Zanimljiv mu je spoj ženske krhkosti i robusnosti Mačka. Neprestano me poticao da budem što sirovija, surovija, prostija. Zanimljivo je vidjeti fizički nježniju osobu kako igra tu grublju ulogu – da je muški glumac u pitanju, predstava bi imala potpuno drugačiju energiju. Ladislav zna što želi postići i način kako će to ostvariti.
Naslovnu ulogu tumači Mia Roknić, mlada splitska glumica

Kako ti na sceni doživljavaš publiku, odnosno, utječe li na tebe bezobrazno ponašanje iz publike kakvom smo svjedočili na današnjoj izvedbi?

Utječe, naravno da utječe. Dekoncentriraju me, smetaju, a dodatno me živcira to što znam da ima ljudi koji uistinu žele pratiti predstavu, a ovi i njih ometaju. Žalosno je ako se djecu prisiljava da odu gledati predstave, to nije način da zavole kazalište. Ima djece kojima su predstave zanimljive i čitavo vrijeme prate predstavu, prihvaćaju priliku da ih uvučemo u neku drugu stvarnost, dopuštaju da se povežemo s njima, a ima i onih koji ne žele biti tu, pa smetaju svima oko sebe. Takvi gledatelji nemaju što tražiti u kazalištu.

Što te privuklo kod glume?

Kao djevojčica sam, na poticaj majke, počela pohađati Dramski studio GKM – a. Tu sam se zaljubila u glumu i logičan je korak nakon srednje Umjetničke škole bio prijemni za Akademiju dramskih umjetnosti. Primljena sam bila u Mostaru, a nakon diplome sam se vratila u Split.
Kod glume me najviše privukla ta mogućnost istraživanja, neprestanog mijenjanja. Često na pozornici otkrijem nešto novo, izvedem nešto na drugačiji način. Zabavljam se, a publika nije ni svjesna da gledaju nešto što gledatelji prije izvedene iste predstave nisu vidjeli. Privlači me ta dinamika, razigranost… Još nisam imala priliku odigrati neku veliku ulogu, u kojoj se traži višesatna koncentracija i usredotočenost na lik, ali nadam se da ću doći i do toga.

Suradnja sa kojim kazališnim redateljem ti je ostala u najljepšem sjećanju?

Rad sa Goranom Glovkom, ne samo zato što me vodio kroz moja prva glumačka iskustva, već zato jer je uistinu poseban redatelj, sa kojim je svakom glumcu užitak raditi.

Što misliš o sapunicama, filmu i televiziji? Vidiš li se u takvim glumačkim vodama?

Mislim da je to samo način zarade. Ne vidim nikakvu umjetničku vrijednost u njima, glumci su bezbojni, ne dopušta im se sloboda, svi glume isto. Neke sam od glumaca u sapunicama imala priliku vidjeti na sceni – to je potpuno druga priča. U sapunicama se glumcu oduzima sloboda i pretvara ga se u čitača rečenica kojim upravlja redatelj.

Ponudu za sapunicu nisam dobila, iskreno, radije bih da me nitko iz tog svijeta ni ne primijeti. Doduše, nikad ne reci nikad, tu su u igri lijepi novci. Nadam se da neću ni doći u situaciju da moram birati. Ali bih se definitivno u budućnosti voljela okušati i pred kamerama, u nekom filmu, ili kvalitetnoj seriji, zašto ne?

Kazalište se zabilo u svoju kockicu

Koji su, prema tvom mišljenju, najveći problemi kazališta?

Inertnost. Nedostatak inicijative, volje i želje da se stvari mijenjaju. Zabili smo se u svoju kockicu i iz nje ne izlazimo, jer smo tu sigurni. Uvijek gostujemo na istim mjestima, idemo na iste festivale, kod nas dolaze isti ljudi…

Jasno mi je da to košta, ali sigurna sam da u Splitu postoje ljudi koji bi platili veću cijenu karte da vide produkcije kazališnih kuća van Splita. Koliko kazališta samo Zagreb ima, koliko kazališta ima po Hrvatskoj, koliko kvalitetnih predstava postave susjedne zemlje, a koliko gostovanja godišnje imamo priliku vidjeti? Splitsko ljeto je divna manifestacija, ali zašto ne bismo češće dovodili tu novu energiju u grad, nove ljude od kojih možemo nešto naučiti, i kazalištarci i publika?
Nova iskustva su najbolja hrana za glumce, izvor inspiracije

Problem je kada se netko ukopa u neki položaj i ne želi promoliti glavu van, istražiti nešto novo. Nisu ni glumci puno bolji, određen broj misli da je, s time što su dobili diplomu, njihovo obrazovanje završeno. Ja se zalažem na cjeloživotno obrazovanje – radionice, tečajevi, sve što će me učiniti boljom u poslu kojim se bavim. Nova iskustva su najbolja hrana za glumce, izvor inspiracije za nove uloge.

Prema tvom mišljenju, koja bi trebala biti uloga kazališta u društvu?

Kazalište bi trebalo mijenjati društvo, otkriti ljudima skrivenu istinu, da nakon predstave shvate neke stvari, da nauče nešto, biti pokretačka sila. Nažalost, većina ljudi, pogotovo danas, na kulturu gleda kao na bezrazložno rasipanje novca, a kazalište doživljavaju kao razbibrigu, mjesto gdje će pobjeći od svojih problema, ako i to. Za takvu sliku kazališta nije kriva samo publika, ali to su već pitanja koja bi se trebala postaviti onima koji odlučuju, mi glumci u uređenju kakvo je sada prava glasa baš i nemamo.

U galeriji pogledajte album s predstave!

razgovarala: KMaja
foto: Maja Prgomet