Isplati se ponovno ga preći

Prag - grad koji su generacije hrvatskih srednjoškolaca upoznavale kroz alkoholnu izmaglicu i mamurluk dok su još pod dojmom prethodne večeri bauljali za razrednicima i vodičem kroz prijestolnicu Češke republike. Posjet pokojem muzeju, plovidba Vltavom i prije no što znate što vas je strefilo već ste u nekom varaždinskom restoranu i da vas muče ne bi se mogli sjetiti desetinu onoga što vam je vodič ispričao na putovanju zrelosti.

Panorama glavnog trga koje bi se ipak trebali sjećati s ekskurzije

Ono što sa sigurnošću i zadovoljstvom mogu ustvrditi je da se u Prag isplati vratiti, makar prošlo desetak godina od te famozne ekskurzije.

Jeftino je - sve

Pojavom low-cost letova, akcijskih cijena vlaka, te ogromnog broja hostela i stanova za iznajmljivanje, putovanje 1000 km sjevernije i nije toliko skupo da bi se smatralo neizvedivim. Posebno uzmemo li u obzir da je hrana u Češkoj, za naše prilike, još uvijek smiješno jeftina, pa nije ni čudo da se odavno šire priče o škrtim Česima koji donose na ljetovanje sa sobom hranu. Pa svatko normalan bi ponio štogod sa sobom, s obzirom da se u njihovoj Billi mogu kupiti sastojci za dva sendviča, uz litru ipo vode za deset kuna. Mogu samo zamisliti kako se oni koji prvi put dođu na naše more šokiraju kada uđu u lokanu trgovinu, posebno ako je locirana na otoku. O cijenama piva da ne pričam, kao ni o kvaliteti istog.

Ono što čini Prag toliko privlačnim jest činjenica da nudi praktički sve – zanimljive muzeje, impresivnu arhitekturu, kulturna događanja, jeftino piće, klubove, šoping centre i animaciju za one koje kultura i umjetnost nužno ne zanimaju u prevelikoj mjeri. I sve što se nudi je vrhunski – kroz grad možete samo šetati širom otvorenih očiju čudeći se savršeno održavanim fasadama višestoljetnih zgrada (a tek je pokoja u procesu obnove) ili se zabiti u zatvoren prostor prema izboru gdje ćete, ovisno o željama, naći svjetske robne marke ili svjetske marke piva, a sve po pristupačn(ij)im cijenama.

Česi su pravi majstori za prodaju – ne samo u suvenirnicama gdje su cijene nerijetko istaknute bez njihove inačice PDV-a (19%), već i u muzejima, gdje će napraviti izvrsnu izložbu o svemirskom programu u vrijeme socijalizma sa eksponatima koja se, vjerujem, može postaviti u praktički bilo kojoj zemlji koja je prošla kroz to razdoblje fantazija o svemirskim letovima. No treba se i sjetiti naoko nezanimljivu priču postaviti u zanimljivi povijesni kontekst.

Od muzeja do pivnica

Razgledati grad solo i nije toliko dobra ideja, osim ako se stvarno fenomenalno služite kartom, jer je uistinu teško pronaći najpoznatije spomenike u gradu čijoj se praktički svakoj građevini u širem centru možete diviti satima. Najbolja je opcija da vam netko kvalificiran pokaže par bitnih točaka od kojih možete dalje krenuti sami istraživati. A vodiča po gradu ima stvarno svakakvih, od Segway tura, preko kočije i kabrioleta iz sredine dvadesetog stoljeća, pa do besplatne ture. Vodič radi na principu napojnica koje možete, a i ne morate dati na kraju ture. Jedina je digresija što vas nakon sat i pol šetnje i priče dovede u nekakvi kafić (naravno nitko vas ne prisiljava da nešto naručite), izbifla promidžbenu poruku za neki klub, a zainteresiranima podijeli letke i to je to. Plus je što se čovjek ipak trudi biti što zanimljiviji (o tome mu ovisi honorar) te u priču ubacuje i dramatične događaje iz poprilično burne povijesti Češke republike.

Čak je i stanica metroa neobična i privlači pogled

Promet je priča za sebe. Kada vas vodič upozori da „u ovoj četvrti prelazite cestu samo preko pješačkog prijelaza inače vam vozači neće stati jer su ovdje malo čudni“, posjetitelji iz Splita, grada gdje pješaci riskiraju glavu prelazeći na zeleno za pješake, mogu se samo slatko nasmijati. Upravo je čudo da na našim cestama ne gubi glavu veliki broj turista, valjda ih netko ipak prije upozori da se onima u Dalmaciji strašno žuri da stignu na sljedeći crveni semafor… Dakle, u samom centru ima više križanja bez svjetlosne signalizacije, ali zato automobili propuštaju pješake bez iznimke. Ceste su popločane granitnim kockama, a pločnici sitnijim kockama, što baš nije najsretnije rješenje za ženske potpetice, ali je podloga ugodna za dulje hodanje.

Javni prijevoz čine tramvaj, autobus i metro, a cijene karata su upravo smiješne – za nekih 30 kuna kupite cjelodnevnu kartu i vozite se u sva tri prijevozna sredstva bez ograničenja. Švercanje, izgleda, nije pametna ideja. Dvojac koji je ugledao kontrolu u metrou (subota navečer) toliko je bio odlučan da ne bude uhvaćen u prekršaju da su potrčali uz ekstra strme i brze pokretne stepenice i uz veliki napor uspjeli doći do vrha te izaći iz metroa ili kupiti kartu (za 45 minuta, bez presjedanja, oko 6 kuna). Što to točno ti kontrolori rade ljudima da iz njih izvuku novce nismo saznali, ali i na internetu ima dosta svjedočanstava o njihovoj efikasnosti. Također ima i više svjedočanstava o taksistima koji beskrupulozno doslovce pljačkaju mušterije. Tako da taksi nije pametna ideja, a ako baš morate, dogovorite se za cijenu prije no što uđete u auto.

Zašto su bolji od nas?

Naizgled, Prag se ne razlikuje mnogo od drugih razvikanih turistički atraktivnih europskih gradova kao što su Pariz, Berlin, London… No jedna zanimljiva činjenica bode oči – Češka nikada nije bila kolonijalna sila i, za razliku od navedenih prijestolnica, u svojoj je turbulentnoj prošlosti bila pod mnogim okupatorima, a samostalnost je, uz raspad Čehoslovačke, proglasila tek 1993. godine. Taj se događaj naziva Baršunastim razvodom, toliko je mirno protekao. Dok hodate ulicom pogubnom za liječene šopingholičare, a u vas blješte imena marki o kojima hrvatski potrošači mogu tek sanjati, teško je povjerovati da je svega nekoliko desetaka godina prije ta država bila pod gustom željenom zavjesom, toliko gustom da sami Pražani zbog efikasne cenzure nisu praktički čuli za Kafku. Pa ipak su isplivali i nametnuli se kao jedna od najpopularnijih destinacija. Češka nema ni more ni otoke, ali opet sam Prag, istina predivan grad koji bi bez pravilnog održavanja i inovacija sigurno izgubio mnogo na svojoj atraktivnosti, zaradi više od turizma nego naša čitava država, prekrasna kakva jest, u jednoj sezoni.

Možda je ključ u tome što su oni, kako mi se čini, naučili cijeniti ono što im je ostavljeno u naslijeđe i brinuti se o tome, tako da i ostane i za buduće generacije? Možda je činjenica što javno progovaraju i ne pokušavaju sakriti svoju prošlost u totalitarističkim sistemima i prihvaćanje svih dobrih i loših stvari koje je to uređenje donijelo doprinijelo procesu učenja na pogreškama iz prošlosti? Mnogo je pitanja, ali ostaje činjenica da vas, kada ugledate ljepote koje njeguje grad turbulentne povijesti, naroda kojem se himna zove Gdje je moj dom, ipak malo štrecne kada se vratite u svoj kutak Svemira i ugazite u pseće govno. Teško je ne zapitati se, mora li baš biti ovako?

napisala/foto: KMaja