Kako će umrijeti posljednji čovjek

Ekipa zaslužna za prošlogodišnje filmsko iznenađenje koje je popunilo Kinoteku i prekrcalo Info zonu u dva termina prikazivanja, autori trash ljubavne tragedije Romeo i Julio, premijeru svoga novoga filma, Mjesto na kojem je umro posljednji čovjek, održat će u ponedjeljak, 22. studenoga u Kinoteci, a 03. prosinca film možete pogledati i u Info zoni.

Povod je to za razgovor sa cijelom tehničkom ekipom filma – naime, Ivan Perić i Dragan Kovačević odradili su gotovo sav posao iza kamere i pokazali još jednom kako se može snimiti dugometražni film bez doniranih financijskih sredstava, bez podrške ikakvih lobija, vođeni čistom ljubavi prema umjetnosti.

Najveći negativac veliki je humanist

Na ovom filmu surađujete ponovno sa svojim standardnim glumcem, Markom Kapitanovićem. Tko vam se još pridružio na snimanju ovoga puta i koliko vam je vremena trebalo da završite film?

Osim Marka i Dragana na ekranu će se pojaviti Mirko Gabelica, Tea Radić, Anamarija Perić, Roko Nikšić i Krešimir Perić, a zvuk smo radili u studiju Wave Marka Novakovića.

Udarna ekipa: Perić iza kamera, a Kapitanović ispred kamere

Treba naglasiti da je cijela ekipa pridonijela stvaranju filma, ne samo u smislu da su se kuhali po vrućini i smrzavali u sitne jutarnje sate dok ne snimimo pravi kadar, već su i financijski pomogli koliko su mogli. Moramo na pomoći zahvaliti i Nikši i Fili, beskućnicima čiju smo svakodnevnicu ometali za vrijeme snimanja.

Ideja za scenarij je počela sazrijevati oko Nove godine, da bi za proljeće Ivan tražio lokacije za snimanje po Dalmaciji. Pošto se radnja odvija u postapokaliptičnom svijetu nimalo svijetle budućnosti, nije bilo teško, među raznim nedovršenim, devastiranim, uništenim objektima na našoj obali pronaći lokacije koje bi vjerno dočarale atmosferu filma. Snimali smo od travnja do srpnja, pa možete zamisliti kako je bilo glumcima pod debelim majicama, kapuljačom, dugim hlačama i gas maskom.

Vaš prethodni film, Romeo i Julio, ostvario je popriličan uspjeh, što publika može očekivati ovoga puta?

Romeo i Julio je bio zafrkancija, film snimljen za ekipu koji nismo ustvari ni planirali prikazati pred većim brojem ljudi. Mjesto na kojem je umro posljednji čovjek je film za našu dušu. Odlučili smo ne podilaziti nikome. Film nema veze sa trashom ni parodijom, tako da će vjerojatno određen dio publike koji možda očekuje da nastavimo raditi u tom smjeru, ostati razočaran.

Film prati radnju iz perspektive negativca, i to najvećeg negativca u povijesti ljudske vrste, koji je, paradoksalno, veliki humanist i ne želi gledati kako ljudi pate, pa ubrzava ono što je, po njegovom mišljenju, bilo neminovno. Film je prepun takvih kontradikcija i simbola u kojima se stapaju dvije oprečne poruke. Takav je i logo kojim promoviramo film, znak za peace unutar kojega se krije vojni zrakoplov. Želja nam je da publika aktivno prati radnju, da traži skrivene slojeve, značenja, poruke… U filmu su ispričane priče više likova, koje se isprepliću i povezuju. Svakog se lika može doživjeti ne samo kao dehumaniziranog čovjeka, već kao neku ideju. I sam naslov filma se ne mora odnositi na lokaciju na kojoj je preminuo posljednji čovjek, već kao trenutak kada su ljudi izgubili humanost.

Ćirilica je tu radi atmosfere

Krije li se u filmu možda komentar na naše društvo? Naslov filma ste zapisali na ruskom, u kadrovima se na tablama vidi crvena ćirilica… Krije li se tu koja politička poruka?

Mi smo kategorično apolitični. Ćirilica je tu radi atmosfere, ljudi nekako uvijek povezuju katastrofu sa područjem bivšeg SSSR – a, riječ Černobil našoj generaciji predstavlja najveću katastrofu. Dakako, sve je otvoreno tumačenju publike i svatko može simbole koje smo upotrijebili tumačiti na svoj način.

Film je prepun kontradikcija, simbola, značenja i poruka

Veliki broj filmaša se prije snimanja novog uratka inspirira gledanjem filmova određenog žanra, služite li vi tom metodom?

Ivan prije snimanja, kada smo odlučili snimiti SF film, nije pogledao niti jedan ni približno film tog žanra – bazirao se na filmove o čudovištima iz sredine stoljeća, njemački eksperimentalni film, francuski Novi val... Želja nam je bila snimiti potpuno atipični SF film, bez ustaljenih obrazaca. Za mračnu atmosferu filma inspiracija su bili stari horori, a vizualni stil je dosta ekspresionistički; poslužili smo se bojama kako bi dočarali emocionalno stanje lika i vrijeme u kojem se radnja odvija. Nastojali smo, ukratko, izbjeći svaki klišej tipičnog SF filma.

Osim premijere u Zlatnim vratima i projekcije u Zoni, hoće li publika još gdje imati priliku pogledati film? Planirate li slati ga na festivale?

Za nekoliko dana će biti prikazan kao jedini cjelovečernji igrani film na 42. Reviji HFS – a u Samoboru, a sredinom prosinca će ga moći pogledati posjetitelji prvog Strip festivala u Rijeci.

Nažalost, da bi poslali film na bilo koji festival nedostaje nam financijskih sredstava, pošto cifra potrebna za prebacivanje filma u format koji festivali zahtijevaju višestruko premašuje naš cjelokupni budžet. Nadamo se da ćemo uspjeti sakupiti potreban novac, kako bi se mogli prijavljivati na festivale.

razgovarala: KMaja
foto: Maja Prgomet