Savršeno približene kulture

Da trinaest definitivno nije nesretan broj za ekipu koja stoji iza Ethnoambienta može posvjedočiti svatko tko je posjetio solinsku Gradinu za vrijeme prošlotjednih događanja. Naravno, i najnaivnijem je promatraču sasvim jasno da uspjeh ove manifestacije nema veze sa srećom već sa upornim dugogodišnjim radom ljudi koji taj festival osmišljavaju i žive. Lice koje svi povezuju sa Ethnoambientom, Mojmir Novaković, koji je svakoga dana kao i obično najavljivao bendove, u četvrtak nije propustio spomenuti sve te 'ljude iz sjene' čijom je zaslugom Ethnoambient jedan od onih događaja koji se sa nestrpljenjem iščekuje i sa sjetom ispraća.

Tri dana trinaestog uspješnog Ethnoambienta

Prvoga dana festivala pred solinsku je publiku izašao tek jedan bend, i to bend koji je te večeri održao jedan od najboljih koncerata koji Gradina pamti. Pet afrikanaca iz Malija plus bubnjar iz New Yorka, pod zajedničkim imenom Vieux Farka Touré (što je ujedno ime vokala/gitariste) otprašili su gotovo dvosatni set glazbe inspirirane Malijskom tradicijom uz zapadnjačke utjecaje. Premda su na pozornici bila tek dva instrumenta koja odskaču od zapadnjačkog pojma opreme rock benda, i oba su pripadala skupini udaraljki, Vieuxova gitara i vokalna izvedba ne ostavlja mjesta sumnji da se radi o bendu koji poznaje, istražuje i cijeni tradiciju svojih predaka. Publika je Vieuxov široki osmjeh i borbu sa hrvatskim i engleskim riječima oduševljeno pozdravila te je, petnaestak minuta nakon početka svirke pred pozornicom nastala poprilična hrpica rasplesanih tijela koja se iz minute u minutu povećavala.

Rasplesana publika spremna parirati vokalima...

Da domaća publika voli parirati vokalu na koncertima opće je poznata činjenica, pa tako Vieuxu nije trebalo mnogo da prisutne na Gradini nauči da pjevaju 'sherry lee', a još mu je manje vremena trebalo da publika s bendom zapjeva jedan od najpopularnijih samoglasnika – 'o'.

Završetak koncerta su i publika i izvođači odgađali do posljednjeg trenutka, a kada je policijski sat neumoljivo pokucao na vrata, Vieux se pridružio kolegi na udaraljkama i udario ritam na kojega su se rasplesali raspoloženi ritam gitarist i bubnjar. Iz publike su na pozornicu zatim pozvali nekoliko najživljih (konkurencija je tamo ustinu bila jaka) plesača i razdrmali se s njima.
Iako je pokušavala izmoliti još koju pjesmu, slovo zakona je tvrdokorno, a organizatori odgovorni, publika je pokazala da je razumna pa se iz Gradine rijeka ljudi izlila nešto prije jedanaest.

Drugoga su dana prvi na pozornicu izašli bosanski duo Arkul koji su se posvetili prikupljanju tragova sefardske kulture – Židova koji su, protjerani iz Španjolske, potražili svoj novi dom na Balkanu, a mnoge su tragove ostavili upravo u Bosni i Hercegovini. Pjesme datiraju od jedanaestog do dvadesetog stoljeća, a teme su raznolike – od nostalgije za domom do zavođenja djevojke. Atilla Aksoj na gitari i back vokalu slikao je intimne priče svojim instrumentom promjenama glasnoće i tempa, a cjelinu je zaokruživao osjećajni vokal Vladimira Mičkovića. To je bila glazba u kojoj se jednostavno uživa, ali ne i pleše. Publika ih je nakon završenog nastupa zazivala natrag na pozornicu ni ne sluteći što ih čeka. Za bis su izveli u par dana složenu suradnju sa basistom grupe Kries, uz matricu što baca na newyorški no wave band Suicide i prisutne podigli na noge i dovukli pred pozornicu, no tada je ipak čaroliji bio kraj, a pozornica se pripremila za Kries.

Kućni bend Ethnoambienta nikada nije razočarao pa je tako i ovoga puta njihova izvedba nešto na što je gotovo besmileno trošiti riječi, to naprosto treba proživjeti. Izvrsne nove stvari i novi aranžmani starih stvari čine svako koncertno iskustvo Kriesa potpuno novim doživljajem, bez upadanja u rutinu i predvidljive scenarije, kako se nažalost događa mnogim bendovima. Dimnih efekata njima ne treba – visoki su se oblaci prašine podizali pred pozornicom ne zbog kakvog stroja već zbog skakutanja stotina stopala u ekstatičkom ritmu glazbe kojoj je za potpunu kulminaciju nedostajao samo puni mjesec. Dobra glazba nema dobnih barijera pa su se tako na ritmove Kriesa izvijali kako oni bliže penziji tako djeca ispod pete godine. Novaković je usred nastupa podijelio sa prisutnima svoj stav o besplatnom obrazovanju za sve, iskazujući punu podršku onima koji se bore da se to ostvari, što je i publika potvrdila velikim pljeskom.

...rasplesani, raspjevani i rasvirani izvođači.

Vrijeme leti kada se dobro zabavljaš pa je koncert prošao u trenu i publika se opet našla u situaciji da izvođače zaziva natrag na pozornicu, ovaj put sa nešto konkretnijim prohtjevom – Zumba. Pjesma kojom tradicionalno već godinama završava svaki nastup Kriesa na Gradini nije izostala ni ovoga puta. Tom skladbom iz doba Legena u jednoj od mračnijih izvedbi oprostili su se od solinske publike, sa porukom 'do viđenja i dogodine'.

Treći je dan započeo nastupom gostiju iz Bjelorusije. Trojac pod nazivom Altanka predstavili su glazbu svojeg kraja, napjeve koji bi izumrli zaboravljeni u zabačenim selima da ih oni nisu odlučili zapisati te osuvremeniti i na taj način približiti današnjoj publici. Tradicionalne napjeve pratili su čvrsta ritam sekcija – bubanj (jedan od osebujnijih primjeraka, sa gigantskim basom i minijaturnim rolom) i akustični bas te razni žičani instrumenti, ovisno o pjesmi. Solinsku su publiku osvojili, ali je nisu ipak natjerali iz drvenih klupa pred pozornicu.

To je pošlo za rukom sedmeročlanim kolumbijskim Cimarrón. Oni su svoju mješavinu domorodačkih indijanskih, afričkih i europskih kulturnih utjecaja solinskoj publici predstavili kroz pjesmu i ples. Prevladavali su instrumentali, što je publiku uopće nije zasmetalo jer, sudeći prema komentarima, nekima baš i nisu sjeli ni muški ni ženski vokal. Glazba je svoju svrhu definitivno ispunila – većina se publike preselila bliže pozornici i plesala sa raspoloženim Kolumbijcima. Posljednja pjesma na repertoaru trajala je preko 20 minuta, imala je desetak promjena ritma, tempa i tema, ali ipak nije zadovoljila apetite solinske publike koja izvođačima nije dopustila da napuste Gradinu bez bisa. Izveli su svoju pjesmu naziva Zumba Zumba na oduševljenje prisutnih. Nakon što su se po tko zna koji put poklonili publici pjevačica je, u skladu s tradicijom Ethnoambienta, dobila buket cvijeća, te su se Kolumbijci sa oduševljenim osmjesima na licima polako napustili pozornicu na kojoj ih je publika pokušavala zadržati. Do ponoći je čarolija bila gotova, Gradina se polagano praznila, i od koncerta je ostala nekolicina plastičnih čaša na podu.

Izvrsna posjećenost i izvođači za koje mnogi nikada nisu čuli

Nije potrebno ni naglašavati koliko sreće imamo da se netko potrudio u našoj neposrednoj blizini iz godine u godinu organizirati Ethnoambient, te zadržati cijenu karata i kvalitetu izvođača na zadovoljavajućoj razini. Značaj festivala prepoznao je i UNESCO, uvrstivši ih među devet hrvatskih manifestacija u programu proslave Međunarodne godine približavanja kultura.

Teško se priviknuti, nakon svih svjetskih izvođača koje imamo prilike vidjeti u Solinu tih nekoliko dana, na uglavnom neinovativan copy/paste program koji nam se iz godine u godinu servira u gradu i okolici. Ethnoambient ima izvrsnu posjećenost i izvođače za koje ogroman broj posjetitelja nikada nije čuo, ali program započinje točno u 21 sat, završava do ponoći (pa se može vidjeti i veliki broj malene dječice), a kroz godine se razvilo povjerenje prema organizatorima da će bendovi biti kvalitetni. Do sada nas nisu ni jednom iznevjerili. Možda je to put kojim bi trebalo krenuti, a ne svake godine trpati ista imena?

napisala: KMaja