Razgovor: cirkus kakav Split nije vidio

Jedna od prvih asocijacija prosječnog Splićanina kada čuje riječ cirkus, vjerojatno bi se odnosila na zgradu Banovine, više državne instance ili pak šator koji se svake godine razapne pokraj Poljuda. Bilo kako bilo, teško da bi mu pala na pamet cirkuska kompanija Positive force koja u gradu pod Marjanom već četvrtu godinu osmišljava i uvježbava svoje točke, daleko od reflektora javnosti, bez potpore nadležnih institucija, bez ijednog nastupa u rodnom gradu, osim pokojeg uličnog performance-a.

Najveći broj bodova u povijesti

Zahvaljujući svojoj upornosti i predanosti ova je trojka nedavno ostvarila ono što nije uspjelo natjecateljima iz zemalja sa dugogodišnjom cirkuskom tradicijom – osvojiti iskusni međunarodni žiri te postati jedna od deset skupina kojima će potporu pružiti Jeunes Talents Cirque Europe. Dapače, ostvarili su najveći broj bodova u povijesti ovog projekta koji se provodi od 2002. godine.

Otkud im uopće ideja baviti se tom umjetnošću i kako su uspjeli osvojiti jedno od najprestižnijih priznanja za mlade umjetnike u branši, pitali smo Antoniu Kuzmanić, koja je sa svojih 21 godinu ujedno i najmlađa nositeljica projekta od svih prijavljenih ove godine.

Kako je ova cijela priča počela? Kako vam je palo na pamet baviti se suvremenim cirkusom?

Jakov Labrović i ja smo cijeli život u umjetnosti pokreta. On se od djetinjstva bavi jogom, a ja gimnastikom. Upoznali smo se 2004. godine, a od 2007. smo počeli raditi zajedno. Tada se i rodila ideja o cirkuskoj kompaniji. Osim nas dvoje, bilo je još ljudi uključeno u projekt, ali se to s vremenom raspalo. Treći član kompanije, Davor Gazde, pridružio nam se 2008., isprva samo kao kompozitor, ali se ubrzo i on našao s nama na pozornici.



Sa suvremenim cirkusom sam se upoznala preko Festivala novog cirkusa kojeg u Zagrebu organizira Ivan Kralj, a za vrijeme boravka u Berlinu sam prvi puta shvatila da nema razlike između osobe koje se bavi cirkusom i primjerice zubara – to je posao koji, kao i svaki drugi, traži predanost i svakodnevni, osmosatni rad.

Kada sam shvatila da se time želim baviti, odmah mi je bilo posve jasno da neće biti jednostavno i da me čekaju godine odricanja i napornog rada, ali bavim se onim što volim i zadovoljna sam svojim odabirom.

Tema vaših predstava je pomalo neobična – ljude cirkus asocira na spektakl, šljokice, životinje... Vi se bavite puno dubljim temema, što vas je potaklo na to?

Postoje dvije vrste cirkusa, u medijima je obično prezentiran tradicionalni cirkus, dok se o novom, modernom, cirkusu gotovo uopće ne govori. Cirkus kojim se mi bavimo nalazi inspiraciju u svakodnevnici, socijalno je osvješten i spaja cirkuske vještine, video projekcije, glazbu, kiparstvo, ples...

Naša prva produkcija predstavljana je na FNC – a 2008. godine, gdje smo bili i jedini hrvatski izvođači, pod nazivom F – 20.0, prema službenom nazivu za shizofreniju, i ispituje genezu bolesti kao posljedicu obiteljskog nasilja. Tema je vrlo intimna za nas, pošto smo se svi susreli sa tom bolešću u bliskoj okolini. Na pozornici nam se tada pridružio i jedan shizofreničar, koji, zbog prirode bolesti, ne može putovati na gostovanja, pa je predstava izvedena samo jednom.

Kada smo čuli za ovaj natječaj, logičan je korak bio nastaviti ispitivati dublje tu temu, pa se naša nova predstava, pod nazivom C8H11NO2, čijom smo prezentacijom i osvojili nagradu, također bavi tom bolešću.

Deklarativna potpora i licemjerna čestitka

Nakon što ste prošli prve kvalifikacije, i bili izabrani među 33 kompanije koje su dobile priliku prezentirati rad u 20 minuta pred žirijem, zatražili ste potporu Grada i Minstarstva kulture RH. Kako je to završilo?

Od samog smo početka djelovanja tražili, kao udruga, prostor za djelovanje, jer nam, zbog prirode posla, stvarno treba dvorana za vježbanje. Nažalost, prostor ili barem paticipaciju u troškovima, nismo dobili – dvoranu plaćamo sami već godinama.

Kada smo prošli prve kvalifikacije, iz Grada su nam obećani novci, koji su trebali biti uplaćeni početkom drugog mjeseca, međutim tu je očito nešto zapelo, jer još ništa nismo dobili. Ministarstvo nas je, s druge strane, odmah odbilo. Kada smo proglašeni laureatima, dobili smo osobnu čestitku ministra, u kojoj nas potiče da pridonosimo kulturnoj percepciji Hrvatske u svijetu. Mislim da to dovoljno ocrtava stanje u našoj kulturi.

Za kraj, što točno ovo priznanje znači za vaš daljnji rad i koji su vam planovi za budućnost?

Stjecanje titule JTCE laureata nam otvara vrata europske cirkuske scene. Osim što dobivamo financijsku potporu kako bi dovršili predstavu, osigurne su nam i rezidencije, edukacije, mentorstva i prilika da svoje djelo predstavimo na javnim prezentacijama u Parizu, Kopenhagenu, Gentu i Helsinkiju pred 250 međunarodnih producenata.

Ova nam titula omogućava svu umjetičku i financijsku pomoć koju jedna mlada cirkuska kompanija može trebati za vrijeme rada na predstavi, te administrativnu i menađersku podršku kada predstava bude gotova.

Pružena nam je prilika da se posvetimo radu na predstavi, da produkcija bude na visokom nivou te da se nastavimo razvijati kao cirkuska kompanija i pojedinačno kao cirkuski umjetnici. Ne znam u kojoj bi mjeri mogli sve to ostvariti da nismo odabrani među deset laureata...

razgovarala: KMaja