Wish you were here
Australian Pink Floyd Show preko 20 godina skida legendarne britance... Learning to fly oduševila je publiku, ali parter se definitivno oprostio sa stolicama tek na High Hopes čija su prepoznatljiva zvona dočekana sa oduševljenjem. Teško da je itko izašao razočaran.
Cifra od preko 100 kuna za cover band očito nije bila previsoka za sve one koji su u petak pohrlili u splitsku crnu kutiju kako bi čuli skupinu koja pod nazivom Australian Pink Floyd Show preko dvadeset godina skida legendarne britance.
No APFS ipak nije baš tipičan tribute/cover band (kakvih se bome nataložilo po Lijepoj našoj u posljednje vrijeme) – sviraju preko dvadeset godina, nastupali su pred članovima originalnog benda, itekako su se potrudili i oko vizualnog aspekta showa te su u sve to dodali i neki svoj štih. Teško da je itko iz Arene izašao razočaran.
Točno u osam sati iz zvučnika su se začuli prvi taktovi uvoda u album Dark side of the moon – Speak to me, u kojega se utopila Breathe, bile su prve skladbe koje su australci odsvirali pred Splićanima koji će, nenavikli na koncerte koji počinju na vrijeme, još slijedećih pola sata ulaziti u dvoranu.
Odjeveni u crno, nenametljivo osvijetljeni, članovi benda nisu skretali pažnju na sebe, pa tako nije bilo ni komunikacije s publikom, već su samo peglali pjesmu za pjesmom, prelazeći iz jednog u drugo ključno razdoblje Floydovaca. Ne mogu dovoljno pohvaliti rasvjetu i light show na koncertu, koji su gotovo identični setu sa turneja originala.
Time, Shine on you Crazy Diamond (uz projekcije fotografija Syda Barretta), Welcome to the machine, Pigs, Sheep... sve popraćeno prigodnim vizualnim programom – coverima videa Floyda u koje je ubačen simpatični klokan, doveli su nas do prvog obraćanja benda publici, kada su zaželjeli dobru večer i najavili pauzu od 20 minuta.
Točni ko švicarci nastavili su sa Astronomy Domine. Learning to fly oduševila je publiku, ali parter se definitivno oprostio sa stolicama tek na High Hopes čija su prepoznatljiva zvona dočekana sa oduševljenjem. Tada se pred pozornicom, između naslaganih stolica i benda, okupila kritična masa i parter je konačno nalikovao na poprište rock koncerta. Nastavili su sa poznatim stvarima, tako je nakon Set The Controls For The Heart Of The Sun slijedila Money i Take it back.
Kada su dva reflektora uperena u publiku uz karakterističan zvuk helikoptera najavila valjda najcitiraniju pjesmu Floyda oduševljena reakcija nije izostala. Another Brick in the Wall, pt. II mogla je biti kulminacija koncerta. Nije samo zato jer se svirka nastavila, publika se dovoljno opustila, i na trenutke gotovo zaboravljala tko je pred njima te je sa svakom slijedećom pjesmom atmosfera bila sve bolja i bolja.
Wish you were here, uz projekcije koje su prikazivale Floyde iz rane faze, mogla je biti skroz dobra, pomalo patetična poanta koncerta na koji nitko nije došao vidjeti bend koji svira već pokušati doživjeti original kojega nikada više neće vidjeti u punom sastavu. No APFS ipak nisu tipičan cover band, pa nisu zastali da obrišu suzicu već su u priču ubacili gigantskog klokana na napuhivanje koji se pojavio u maniri likova iz The Wall turneje.
Nakon Comfortably Numb zahvalili su publici na lijepom provodu i poželjeli laku noć, na što su okupljeni reagirali lupanjem nogama po tribinama i neartikuliranim urlicima. Naravno, uslijedio je bis, Run like hell, kada se s lijeve strane pozornice pojavila Floydovska gigantska napuhana svinja sa crvenim reflektorima umjesto očiju.
Ponovo su se zahvalili publici, izrazili želju da se vrate u Split, te poželjeli svima siguran put kući. Opet se čuo nekakav pokušaj zazivanja, ali preko dva sata svirke je bilo stvarno i više nego solidno, tako da je većina ipak mirno napustila mjesto događaja uz prigodne zvukove Bruces' Philosophers Song Monty Phythona.
Na koncu, je li uistinu potrebno naglasiti da je do sada valjda više nego očito da u ovome gradu postoji kritična masa koja će izdvojiti veću cifu novca čak i za kvalitetan cover band, pod uvjetom da im se omogući početak i kraj koncerta u pristojnu uru i solidan zvuk, pa ne znam što se čeka sa dovođenjem kvalitetnih originala???
I još po jedna primjedba organizatoru i publici – ovo nije prvi koncert u Areni na kojem se ne zna tko pije tko plaća – ne vidim poantu u numeriranju sjedala kada rijetko tko i dođe do svoga mjesta, svatko može preskakati sektore kako želi itd... Nije baš da to ikome smeta (osim moguće onima koji su platili paprenu cijenu za kartu), ali teško da će itko više ispljunuti novce za najskuplja mjesta nakon što vidi da svatko kome šune dođe... A publici bi na ulazu valjda trebalo dijeliti nikotinske flastere kada nisu u stanju svoju ovisnost obuzdati na dva sata. Stvarno jadno.