101 razlog za prosvjed

Otvaranje izložbe fotografija – dokumenata o zagrebačkom Radiju 101 pod nazivom Svi naši tulumi u Muzeju grada Splita nije privuklo gotovo nikoga.

Petnaestak ljudi, u koje se ubarajaju i čelnici 101-ce te djelatnici Muzeja, poslušali su što Zrinka Vrabec Mojzeš, glavna urednica radija, ima za reći o dosad neobjavljenim fotografijama koje će splitska publika moći pogledati do slijedeće subote. Dio je to velike izložbe u čast 25 godina postojanja kultnog radija u čijem se originalnom postavu prikazuju slike proslava koncerata, ali i demonstracija – od kojih je zbog nedostatka prostora u splitskom Muzeju izložen tek manji dio.

Okupljenima je na projektoru prikazan i petnaestakminutni presjek arhivskih snimaka kroz burnu povijest jednog od najpoznatijih hrvatskih radio postaja – a ta se snimka nažalost neće više zavrtjeti u Muzeju, pa je šteta što više ljudi nije pohodilo otvaranje.

A demontracije i na filmu

O demonstracijama '96. Vinko Brešan je snimio i dokumentarni film koji je splitska publika prošle godine, malo nakon premijere, mogla pogledati u Info zoni, a ovog petka na velikom ekranu ljetnog kina Bačvice, u sklopu zatvaranja FMFS-a. Pred početak projekcije ekipa iz 101-ce je pozdravila tih nekoliko desetaka posjetitelja dovoljno hrabrih da se smrzavaju uz more na buri i održala im mini lekciju o demokraciji i njenim predostima, predlažući Rivu kao logično mjesto za prosvjede, zlu ne trebalo.

Narod očito može iznenaditi kada hoće

Film raščlanjuje povijesni i politički trenutak u kojem

Simptomatično, nakon posljednih kadrova Dana nezavisnosti upalili su se reflektori, a ispod platna stala je obješna poruka Nezavisne studentske inicijative – Znanje nije roba.

je 120 000 Zagrepčana izlaskom na Trg sa svijećom u rukama prosvjedovalo zbog režimski uvjetovanog gašenja lokalnog radija. Vremenski odmak od 16 godina pruža neko novo svjetlo na te događaje, uključujući mnoge zanimljive podatke, kao na primjer identitet osobe koja je organizatorima prosvjeda pružila kazetu sa tada praktički cenzuriranom pjesmom Dinamo ja volim.

Ovaj film je možda jedan od najvažnijih dokumentaraca u suvemenoj hrvatskoj povijesti, ne zbog radija ili političara, nego zbog stvarnih glavnih aktera ove priče – 120 000 stanovnika Hrvatske koji su se pokazali vlasti koja je mislila da može sve.

Pokazali su da se mogu okupiti i, bez ikakvih incidenata (pogotovo što su u velikoj mjeri svemu pridonijeli poslovično ekscesima skloni Bad Blue Boysi), u potpunom miru, razići, nakon što su iskoristili blagodati demokracije i poslali poruku vladajućima.

Danas je teško zamisliti što bi, u gotovo svemu razočarane Hrvate, moglo ponovo mobilizirati, ali utješna je misao koja se provlačila kroz dokumentarac – nitko nije mogao niti naslutiti da bi ovaj događaj mogao rezultirati tolikim okupljanjem. Ali narod očito može iznenaditi kada hoće. Trebamo imati na umu da je ta moć u nama, ne u nekom drugom.

napisala: KMaja