Roditelji naprednog dvogodišnjaka

U našem voljenom gradu Splitu mladi često pokušavaju, ali se uglavnom vrte u krug. Priče o tome čitamo ili slušamo svakodnevno. Nadviju vam se upitnici nad glavom kad netko spomene Savjet mladih?! I meni isto. Od priče oko Doma dobijete čir na želucu? Ja sam ih prestala slušat nakon trećeg čira. Studentski prosvjedi, zbog kojih sam sretna iako ne ponosna, na kraju nisu urodili ničim, ma koliko nam to teško bilo prevalit preko usta. Ili ne štimamo mi ili ne štimaju ostali, ali očito je da dolazi do zalihosti. U našem gradu postoji i još jedan problem – kad se pojavi prava stvar, često se ne pita tko je realizira i koliko muke i truda je tu uloženo. Pa se onda mjerka svaka šigureca, onako po spli'ski. Puno se ovih dana priča o filmovima, zabavama i izložbama koje će idući tjedan biti uprizorene u gradu.

Mlade snage Festival mediteranskog filma Split grade

Festival mediteranskog filma Split već je u svom prvom izdanju prošle godine pokazao da ima nade i za njih, a i za nas. Nerijetko izostavljen dio cijele priče krije se u činjenici da taj festival organiziraju ljudi čiji je raspon godina uglavnom između dvadeset i trideset i koji uz festival imaju nebrojeno popratnih obaveza koje im ponekad nimalo ne olakšavaju stvar. Kako se oni snalaze u cjelogodišnjim peripetijama sa sponzorima, natječajima, sastancima, dogovorima i pregovorima i kako sve izgleda iz njihove perspektive, ispričali su nam producenti Festivala Tanja Prpić i Davor Drezga te voditeljica ureda za goste Marijana Munitić.

Kad govorimo o festivalima, čest slučaj je da ih na prvim izdanjima pohode samo ljudi koji su nekako vezani uz organizaciju (prijatelji, poznanici itd.). Ima li tih vaših ljudi 6000 ili se prošle godine radilo o nekoj drugoj čaroliji? Davor: Upravo zbog toga što se radilo o prvom izdanju festivala, nismo imali pojma što nas čeka. Naravno da smo se potrudili oko promocije najbolje što smo mogli i znali, ali više od svega nadu nam je ipak ulijevao program festivala kojim smo ljudima nudili nešto novo, kvalitetno i nešto što ne mogu vidjeti u redovnoj kinodistribuciji, a opet tako blisko našem podneblju i našim ljudima. Što se tiče posjećenosti, radilo se o tome da ili neće biti apsolutno nikoga ili će biti krcato. Govorimo ipak o Splitu. Srećom, bilo je ovo drugo. Kad smo shvatili da je gledalište prepunjeno i da ima ljudi koji sjede po zidićima, uhvatila nas je panika, ali ona vesela panika – svi smo trčali po rezervne stolice i ubacivali ih da što više ljudi dobije svoja mjesta. Marijana: Svejedno, i ako nisu imali stolice, ljudi su genijalno reagirali, kao npr. „Ludilo, nikad nisam gledao film sa zidića, koja šema...“ Bili smo jednostavno iznenađeni posjećenošću. Tanja: Ja sam festivalski skeptik pa sam prije početka već bila ustalila govor kojim tješim ekipu, nešto kao: „Ma dobro je ljudi, i ako ne bude nikoga, nije to toliko strašno. Festival se tek uhodava, dogodine će biti bolje, vidjet ćete.“ Tako da nam zapravo nije potpuno jasno što se dogodilo lani i odakle toliko ljudi, ali nam je neopisivo drago i nadamo se istome i ove godine. FMFS '08. - "Bili smo jednostavno iznenađeni posjećenošću."

Ima li pritiska s organizacijom ove godine na račun lanjskog uspjeha? Koliko je stvari bilo potrebno mijenjati uzimajući u obzir prvi festival? Tanja: Ovogodišnji festival nastojimo promatrati isključivo kroz ono što nudimo ove godine. Neke stvari koje lani možda nisu štimale, u ovom izdanju ćemo nastojat doraditi. Ali, i sada se u principu ponavlja ista stvar – jasno nam je da festival može podbaciti bez ikakvih uočljivih razloga. Puno se stvari jednostavno mora poklopiti i biti na našoj strani, a sve što mi možemo jest maksimalno se potruditi.

Recesijska je godina, festival je još nov i neuhodan, organizacija je sastavljena od mladih ljudi. Kako funkcionira stvar glede vrbovanja sponzora kad se sve uzme u obzir? Davor: Imamo sreće što smo ove godine uspjeli zadržati dosta sponzora od prošle. Ljudi su vjerojatno shvatili koliko smo ozbiljno posvećeni tome i da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, te koliko izvrsnih profesionalaca imamo oko sebe za pripomoć. Istina je da smo ove godine dobili nešto odbijenica od nekih firmi s opravdanjem da je recesija i da se nikako ne mogu prihvatiti sponzorstva, ali to je i razumljivo ako znate da takve firme moraju otpuštati radnike jer posla nema. Unatoč svemu, imamo dovoljno onih kojima nije problem ulaganje u kulturu i koji su izgradili povjerenje prema nama upravo kao prema mladim ljudima koji imaju dovoljno volje i entuzijazma da organiziraju festival i kad je kriza.

Čest komentar neupućene većine kad su festivali u pitanju glasi otprilike „Lako li je njemu, on radi festival/vodi festival/ima festival!“ Koliko je moguće živjeti od festivala? Svi gotovo uglas: Nemoguće je. Tanja: Ne samo da je nemoguće, nego sponzorstva zapravo pokriju otprilike onoliko koliko je potrebno za organizaciju. I to je to. Onda ostatak godine živimo isključivo od kisika (smijeh). Imamo svoje druge poslove, ne zabrinjava nas to previše. Marijana: To stvarno i iskreno bude najmanje važno kad vidite u kakvoj atmosferi radite, s kakvim ljudima boravite po cijeli dan i kolika je to količina ushita kad nešto ostvarimo ili nam nešto dobro ide. Pa svi ti volonteri koji nam pomažu i zbog kojih je festival takav kakav je... Ne da nas ne zanima zarada nego kad sve privedemo kraju i kad treba čekati iduću godinu i novi festival, onda još i tugujemo po nekoliko dana zato što je sve gotovo.

Koliko vam organizacija festivala ostavlja vremena za ostale obaveze i interese u životu? Uspijevate li se posvetiti svemu u dovoljnoj mjeri? Davor: U određenom trenutku sve se nađe na čekanju. Pa ispaštaju malo karijere i drugi poslovi, malo studiji, malo druženje s obiteljima, prijateljima, curama/momcima, ali svi nas podržavaju i sve nastojimo izbalansirati najbolje što možemo. Stvarno smo sretni što imamo podršku bliskih ljudi i što im je jasno da nas ponekad neće vidjeti po tjedan-dva. To postane normalno. Tanja: Moja mama npr. će se misliti kako sam i je li sve u redu, ali onda će negdje nešto pročitati o festivalu ili o pripremama za njega pa će biti mirna – „Dobro je, živa je.“

Kako gledate na budućnost FMFS-a? Tanja: Sada se krećemo dan po dan jer nas previše toga čeka idući tjedan i moramo se pobrinuti da puno stvari funkcionira onako kako smo zamislili. A što se daljnjih realizacija festivala tiče, sve što bismo voljeli je da stvar postane ustaljena, da Splićani festival prepoznaju kao svoj festival i da se vraćaju svake godine jer im je lijepo i zabavno. Davor: Sve dok stvari dobro funkcioniraju između nas i dok god budemo u stanju raditi nešto kvalitetno što će ljudi prepoznavati, organizirat ćemo festival. Nije nam u interesu da sve postane reda radi, a da i dalje radimo i mučimo se unatoč tome što bi sve možda bilo usiljeno i bezlično. Ako ikada dođe do toga, festival jednostavno nećemo više raditi jer ne bi imalo smisla ni efekta. Svake godine ćemo izvući najbolje moguće od konteksta u kojem se nađemo. I onda ćemo se nadati najboljem ishodu. Festival će postojati sve dok se mi budemo kačili

O Malom MeDITEranu

Kad mladi ljudi misle na djecu i druge mlade ljude, nastane veoma zanimljiva ideja koja će biti realizirana kroz projekcije tri naslova – Perzepolis, Sinji galeb i Kapetan Mikula Mali. Više o svemu od producenata...

Govoreći o programu Mali MeDITEran, spomenuli ste suradnju sa splitskim osnovnim i srednjim školama. O čemu se točno radi? Davor: Program smo ponudili administracijama i stručnim službama osnovnih i srednjih škola u Splitu na način da projekcije filmova iz tog programa budu organizirane za te škole i da onda profesori dovode djecu u terminima prikazivanja filmova. Odaziv je poprilično dobar jer su u pitanju filmovi koji su, davno prije kad su nastali, bili jako popularni i gledani, a djeci jako zanimljivi. Naravno, u slučaju da na nekim projekcijama gledalište ne bude u potpunosti ispunjeno, omogućit ćemo gledanje tih filmova i svima onima koji dođu individualno sa svojim djetetom.

Koliko je područje Mediterana uopće bogato filmskom produkcijom namijenjenoj djeci i mladima tj. hoće li se program realizirati i u narednim godinama? Tanja: Područje Mediterana zasada ne obiluje pretjerano filmovima za djecu i mlade. Najviše ih se snimi u Francuskoj i Španjolskoj, a opet nisu svi ni toliko prikladni za djecu i mlade, mada ih se radilo za njih, tako da je izbor poprilično sužen. Obzirom da im želimo ponuditi kvalitetne filmove, nekad će se na programu možda naći i jedan do dva filma, a nekad program zbog nedostatka tih filmova možda nećemo moći ni realizirati. Ali voljeli bismo ga održavati svake godine i približiti djeci taj svijet, ponuditi im neku alternativu u odnosu na ono što im se nameće svaki dan. Bilo bi izvrsno i razviti kod djece kulturu odlaska u kino, pogotovo u kinoteku u srcu grada gdje mogu vidjeti i naučiti nešto novo.

Još se mislite hoćete li otići koju večer ili nećete?

Još se mislite hoćete li otići koju večer ili nećete? E pa nemojte se misliti nego otiđite. I nemojte ronzati oko nebitnoga, nego im zaplješćite. U cijelom izvrsnom programu sigurno ćete naći nešto za sebe, a njima ćete dati razlog više da Festival vrate u Split i dogodine.
www.splitmedfilmfest.com

razgovarala: Marta