Nije niti cigaretu zapalio, a kamoli joint
22_05_2009
Odavno se u kinoteku Zlatna vrata nije slila ovolika rijeka ljudi kao na projekciju <strong>dokumentarnog</strong> filma <em>Novinarov bijeg iz pakla droge</em>. Priča nipošto nije narkomanski klišej – on nije niti cigaretu zapalio, a kamoli joint, bio je zaposlen na Sudu, diplomirani pravnik...
Odavno se u kinoteku Zlatna vrata nije slila ovolika rijeka ljudi kao na projekciju dokumentarnog filma u produkciji STV-a, Novinarov bijeg iz pakla droge. Dvorana je u četvrtak bila doslovce prekrcana, donosile su se stolice, ljudi su sjedili po stepenicama, neki su dobar dio filma proveli na nogama...
Dupkom popunjenu dvoranu pozdravio je pomalo zbunjeni Ivan Perić, montažer na STV televiziji, koji je i režirao film o svome kolegi. O slobodnom padu pripadnika splitske narkomanske scene bez dlake na jeziku pred kamerom su pričali prijatelji, kolege, majka i on sam.
Dokumentarni film o bijegu iz pakla droge svog novinara
Žongliranje dvostrukim životom
Priča nipošto nije narkomanski klišej – Slaven Relja nije niti cigaretu zapalio, a kamoli joint, bio je zaposlen na Sudu, diplomirani pravnik, kada je prvi put, sa 33 godine, probao heroin. Nije bio tipični ovisnik kakve smo mogli vidjeti devedesetih kako teturaju Kenjarom i Peristilom – bio je to zaposlen fin čovjek koji je svako jutro prije posla povukao koju crtu heroina i to nije smatrao problemom.
Dapače, godinama je uspješno žonglirao svojim dvostrukim životom. U međuvremenu je promijenio zanimanje te postao cijenjeni dopisnik za kulturu zagrebačkih novina. Pod utjecajem narkotika obavljao je posao novinara bez problema – pisao izvješća sa sjednica na kojima nije bio, izmišljao intervjue, čak žicao novce od intendanta splitskog HNK. Nije se zadržao samo na heroinu, postao je i dio partijanerske scene i eksperimentirao s popularnim bombonima. Dakako, za spuštanje je uzimao heroin.
Njegov ovisnički staž trajao je punih 10 godina, uz mnoge pokušaje intervencija od strane rodbine i prijatelja, kojima je postalo jasno da se nešto s njim događa. S godinama je stanje bilo sve gore, počeo je rasprodavati u bescjenje kućnu biblioteku, krasti novce kolegama - i došao pred zid.
Dupkom popunjenu dvoranu pozdravio je pomalo zbunjeni Ivan Perić, montažer na STV televiziji, koji je i režirao film o svome kolegi. O slobodnom padu pripadnika splitske narkomanske scene bez dlake na jeziku pred kamerom su pričali prijatelji, kolege, majka i on sam.
Dokumentarni film o bijegu iz pakla droge svog novinaraŽongliranje dvostrukim životom
Priča nipošto nije narkomanski klišej – Slaven Relja nije niti cigaretu zapalio, a kamoli joint, bio je zaposlen na Sudu, diplomirani pravnik, kada je prvi put, sa 33 godine, probao heroin. Nije bio tipični ovisnik kakve smo mogli vidjeti devedesetih kako teturaju Kenjarom i Peristilom – bio je to zaposlen fin čovjek koji je svako jutro prije posla povukao koju crtu heroina i to nije smatrao problemom.
Dapače, godinama je uspješno žonglirao svojim dvostrukim životom. U međuvremenu je promijenio zanimanje te postao cijenjeni dopisnik za kulturu zagrebačkih novina. Pod utjecajem narkotika obavljao je posao novinara bez problema – pisao izvješća sa sjednica na kojima nije bio, izmišljao intervjue, čak žicao novce od intendanta splitskog HNK. Nije se zadržao samo na heroinu, postao je i dio partijanerske scene i eksperimentirao s popularnim bombonima. Dakako, za spuštanje je uzimao heroin.
Njegov ovisnički staž trajao je punih 10 godina, uz mnoge pokušaje intervencija od strane rodbine i prijatelja, kojima je postalo jasno da se nešto s njim događa. S godinama je stanje bilo sve gore, počeo je rasprodavati u bescjenje kućnu biblioteku, krasti novce kolegama - i došao pred zid.
Novinarov bijeg iz pakla droge
Jesmo li ih spremni prihvatiti?
Nije on bio oduševljen idejom o komuni, dapače majka se prisjeća da je prijetio skokom s balkona, ali to je očito bio jedini način. Životna prekretnica se dogodila u talijanskoj zajednici Cenacolo, gdje je upoznao sestru Pierre koja mu je otvorila novi pogled na vjeru. Nakon 3 godine provedene po zajednicama, vratio se u rodni grad, spreman za novi život, sa željom da svoje iskustvo podijeli sa drugima.
Za Slavena, simpatičnog i elokventnog četrdesettrogodišnjaka koji se nakon projekcije popeo na pozornicu pozdraviti oduševljenu publiku, malo tko bi uopće pomislio da je liječeni ovisnik. On je u samo dvije godine nakon izlaska iz komune od konobarenja u Luxora dogurao do voditelja gledane emisije Interview na lokalnoj televiziji.
Nažalost, tokom projekcije je, prema reakciji iz publike, ostao dojam da Splićani još nisu spremni prihvatiti u svoje društvo bivše narkomane na kojima su godine na igli ostavile dublji trag. A to je sve što tim ljudima treba – prihvaćanje okoline, ispunjavanje te praznine koju pokušavaju ispuniti drogom. Možda ovaj dokumantarac uspije taj pakao malo približiti onima koji nisu ni svjesni koliko je normalnih, svakodnevnih, ljudi oko nas na samom rubu. Relja je stao pred krcatu Kinoteku i iskreno priznao kako je jedino razdoblje kada je u životu bio iskreno sretan, bilo razdoblje u komuni.
Podijelio je sa prisutnima i priču o bivšoj ovisnici, njegovoj prijateljici koja ga je posjetila dan prije odlaska u komunu, koja i nakon 30 godina svako jutro pomisli kako toga dana neće uzeti drogu. To možda djeluje kao pljuska u lice svom liječenju i pokušajima socijalizacije, ali smatram da je to krunski dokaz iskrenosti i prihvaćanja svojeg problema koje je i potrebno da bi se s njime uhvatilo u koštac.
Svaki je novi dan borba, ali je, naglašava, naučio kako pretvoriti bitku u užitak u životu.
napisala: KMaja
Jesmo li ih spremni prihvatiti?
Nije on bio oduševljen idejom o komuni, dapače majka se prisjeća da je prijetio skokom s balkona, ali to je očito bio jedini način. Životna prekretnica se dogodila u talijanskoj zajednici Cenacolo, gdje je upoznao sestru Pierre koja mu je otvorila novi pogled na vjeru. Nakon 3 godine provedene po zajednicama, vratio se u rodni grad, spreman za novi život, sa željom da svoje iskustvo podijeli sa drugima.
Za Slavena, simpatičnog i elokventnog četrdesettrogodišnjaka koji se nakon projekcije popeo na pozornicu pozdraviti oduševljenu publiku, malo tko bi uopće pomislio da je liječeni ovisnik. On je u samo dvije godine nakon izlaska iz komune od konobarenja u Luxora dogurao do voditelja gledane emisije Interview na lokalnoj televiziji.
Nažalost, tokom projekcije je, prema reakciji iz publike, ostao dojam da Splićani još nisu spremni prihvatiti u svoje društvo bivše narkomane na kojima su godine na igli ostavile dublji trag. A to je sve što tim ljudima treba – prihvaćanje okoline, ispunjavanje te praznine koju pokušavaju ispuniti drogom. Možda ovaj dokumantarac uspije taj pakao malo približiti onima koji nisu ni svjesni koliko je normalnih, svakodnevnih, ljudi oko nas na samom rubu. Relja je stao pred krcatu Kinoteku i iskreno priznao kako je jedino razdoblje kada je u životu bio iskreno sretan, bilo razdoblje u komuni.
Podijelio je sa prisutnima i priču o bivšoj ovisnici, njegovoj prijateljici koja ga je posjetila dan prije odlaska u komunu, koja i nakon 30 godina svako jutro pomisli kako toga dana neće uzeti drogu. To možda djeluje kao pljuska u lice svom liječenju i pokušajima socijalizacije, ali smatram da je to krunski dokaz iskrenosti i prihvaćanja svojeg problema koje je i potrebno da bi se s njime uhvatilo u koštac.
Svaki je novi dan borba, ali je, naglašava, naučio kako pretvoriti bitku u užitak u životu.
napisala: KMaja