Imitation of Music Fair
20_04_2009
Ostaje samo ona dobra glazba u ušima zbog koje mi je jasno da jedan ovakav događaj uistinu ima <strong>potencijal</strong> i to ogroman. Jer, želimo li opravdati i potvrditi činjenicu da živimo u najglazbenijem i najraspjevanijem gradu, ovakav sajam bismo trebali imati...
Svoje prvo ukazivanje protekli vikend je u Domu mladih odradio Split Music Fair, glazbena manifestacija koja nam je ponudila tri sajma u jednome, a to su bili sajam gitare, sajam ručno rađenih instrumenata i drum show (radionice bubnjeva). Cjelokupni program ugostio je talentirane pojedince afirmirane na tim glazbenim poljima, a isti su svoj rad imali priliku predstaviti preko radionica, prezentacija, promocija i nastupa.
Otišli bi kući prepuni dobre glazbe u ušima, ali...
Prvog dana sajma, u petak 17. travnja, pogledali smo prezentaciju Roland i Fender glazbene opreme, radionice o održavanju, izradi i popravku žičanih i gudačkih instrumenata koje su redom vođene od strane vrsnih graditelja i restauratora glazbenih instrumenata te koncert Ivana Mihaljevića i grupe Stimulans. Drugi dan, subota, na rasporedu je imao prvi Drum show na kojem su kroz prezentacije i performanse svoje umijeće pokazali Danijel Stojan, Jan Pele Ivelić, Anton Šutej i Marko Đorđević. Lupalo se puno i zvučalo je izvrsno. Nedjelja, ujedno i posljednji dan sajma, ponudila je promocije albuma The Quarterworlds Of Fantasia (Dean Clea) i Wave Form (Wave Form) uz zatvaranje sajma sjajnim koncertom spomenutog fusion benda Wave Form koji je zasluženo izmamio ovacije i dugi pljesak od prisutnih gledatelja.
I sve bi bilo dobro i svi bismo otišli svojim kućama zadovoljni i prepuni dobre glazbe u ušima, da ne postoji ali.
Sajam mi nije baš proširio obzore što se instrumenata tiče
Što se tiče sajamskog dijela cijele manifestacije, koji se odvijao u poprilično neadekvatnom prostoru svima znanog i nikad prežaljenog, a ni prožvakanog Doma, nije nam ponuđeno ništa novo i neviđeno ili barem ne onima koji imaju nekakve veze s glazbom i njome se malo podrobnije bave. Istina, ručno rađeni instrumenti izgledaju, a i zvuče stvarno moćno i jedinstveno, ali bili su svedeni na skupinicu od nekoliko bas gitara. Uz njih, nekoliko značajnih marki gitara (akustičnih i električnih) i bubnjeva uz pripadajuću opremu te nekoliko ekstravagantnih violina nije mi baš proširilo obzore što se instrumenata tiče.
Izvedbe i nastupi umjetnika tijekom sajma bez daljnjeg su odlično zamišljeni, ali jako manjkavo realizirani u što ne uključujem same izvedbe nego konkretne postojeće uvjete nimalo prilagođene svemu što se odvijalo ili pokušavalo odvijati. U tom smislu o prostoru nije povedena gotovo nikakva briga. Inače, nastupima su se prezentirali mladi koji u glazbi zaista uživaju i koji su, unatoč svim popratnim nedostacima, uspjeli prenijeti dobru vibru malobrojnim okupljenima.
Posjećenost cijelog sajma se tek uvjetno može nazvati posjećenošću
To nas dalje dovodi do posjećenosti cijelog sajma koja se tek uvjetno može nazvati posjećenošću ako se u obzir uzme činjenica da prikladnog promotivnog dijela cijelog sajma gotovo da nije ni bilo i zapravo je napravljen u sjeni svoga tate Split Guitar Festivala. Gledamo li ipak realno na ono što se moglo postići, sajam je zapravo bio neposjećen. Muka mi je uopće spomenuti da na zgradi Doma nije bilo niti plakata koji bi ukazivao na to što se zapravo odvija unutar zgrade i čemu toliko dobre buke... Uglavnom, slučajno ili namjerno, cijela manifestacija je bila veoma internog tipa i na njoj su sva tri dana boravili ljudi kojima to predstavlja zaista nešto u životu i koji na neki način sudjeluju u cijelom programu, bilo da su organizatori, izvođači ili njihovi prijatelji i poznanici.
I kako onda da nakon ovolikog ali odem svojoj kući zadovoljna?!
Ostaje samo ona dobra glazba u ušima zbog koje mi je jasno da jedan ovakav događaj uistinu ima potencijal i to ogroman. Jer, želimo li opravdati i potvrditi činjenicu da živimo u najglazbenijem i najraspjevanijem gradu, ovakav sajam bismo trebali imati, održavati, razvijati i svake godine iznova bogatiti novim zanimljivim sadržajima koje barem s područja glazbe, i to one kvalitetne, ne bi trebao biti problem izvući. Imamo je mi, samo joj trebamo dozvoliti da praši. Stvarno se, unatoč svemu, veselim ponovnoj realizaciji ovog sajma uz prikupljene i usvojene lekcije iz organizacije nečega takvog.
Ostaje mi samo nadati se da su ovo bili tek oni prvi mačići koji su se u vodu bacili.
napisala: Marta
foto: Zrinka Buljubašić
Prvog dana sajma, u petak 17. travnja, pogledali smo prezentaciju Roland i Fender glazbene opreme, radionice o održavanju, izradi i popravku žičanih i gudačkih instrumenata koje su redom vođene od strane vrsnih graditelja i restauratora glazbenih instrumenata te koncert Ivana Mihaljevića i grupe Stimulans. Drugi dan, subota, na rasporedu je imao prvi Drum show na kojem su kroz prezentacije i performanse svoje umijeće pokazali Danijel Stojan, Jan Pele Ivelić, Anton Šutej i Marko Đorđević. Lupalo se puno i zvučalo je izvrsno. Nedjelja, ujedno i posljednji dan sajma, ponudila je promocije albuma The Quarterworlds Of Fantasia (Dean Clea) i Wave Form (Wave Form) uz zatvaranje sajma sjajnim koncertom spomenutog fusion benda Wave Form koji je zasluženo izmamio ovacije i dugi pljesak od prisutnih gledatelja.
I sve bi bilo dobro i svi bismo otišli svojim kućama zadovoljni i prepuni dobre glazbe u ušima, da ne postoji ali.
Sajam mi nije baš proširio obzore što se instrumenata tičeŠto se tiče sajamskog dijela cijele manifestacije, koji se odvijao u poprilično neadekvatnom prostoru svima znanog i nikad prežaljenog, a ni prožvakanog Doma, nije nam ponuđeno ništa novo i neviđeno ili barem ne onima koji imaju nekakve veze s glazbom i njome se malo podrobnije bave. Istina, ručno rađeni instrumenti izgledaju, a i zvuče stvarno moćno i jedinstveno, ali bili su svedeni na skupinicu od nekoliko bas gitara. Uz njih, nekoliko značajnih marki gitara (akustičnih i električnih) i bubnjeva uz pripadajuću opremu te nekoliko ekstravagantnih violina nije mi baš proširilo obzore što se instrumenata tiče.
Izvedbe i nastupi umjetnika tijekom sajma bez daljnjeg su odlično zamišljeni, ali jako manjkavo realizirani u što ne uključujem same izvedbe nego konkretne postojeće uvjete nimalo prilagođene svemu što se odvijalo ili pokušavalo odvijati. U tom smislu o prostoru nije povedena gotovo nikakva briga. Inače, nastupima su se prezentirali mladi koji u glazbi zaista uživaju i koji su, unatoč svim popratnim nedostacima, uspjeli prenijeti dobru vibru malobrojnim okupljenima.
Posjećenost cijelog sajma se tek uvjetno može nazvati posjećenošćuTo nas dalje dovodi do posjećenosti cijelog sajma koja se tek uvjetno može nazvati posjećenošću ako se u obzir uzme činjenica da prikladnog promotivnog dijela cijelog sajma gotovo da nije ni bilo i zapravo je napravljen u sjeni svoga tate Split Guitar Festivala. Gledamo li ipak realno na ono što se moglo postići, sajam je zapravo bio neposjećen. Muka mi je uopće spomenuti da na zgradi Doma nije bilo niti plakata koji bi ukazivao na to što se zapravo odvija unutar zgrade i čemu toliko dobre buke... Uglavnom, slučajno ili namjerno, cijela manifestacija je bila veoma internog tipa i na njoj su sva tri dana boravili ljudi kojima to predstavlja zaista nešto u životu i koji na neki način sudjeluju u cijelom programu, bilo da su organizatori, izvođači ili njihovi prijatelji i poznanici.
I kako onda da nakon ovolikog ali odem svojoj kući zadovoljna?!
Ostaje samo ona dobra glazba u ušima zbog koje mi je jasno da jedan ovakav događaj uistinu ima potencijal i to ogroman. Jer, želimo li opravdati i potvrditi činjenicu da živimo u najglazbenijem i najraspjevanijem gradu, ovakav sajam bismo trebali imati, održavati, razvijati i svake godine iznova bogatiti novim zanimljivim sadržajima koje barem s područja glazbe, i to one kvalitetne, ne bi trebao biti problem izvući. Imamo je mi, samo joj trebamo dozvoliti da praši. Stvarno se, unatoč svemu, veselim ponovnoj realizaciji ovog sajma uz prikupljene i usvojene lekcije iz organizacije nečega takvog.
Ostaje mi samo nadati se da su ovo bili tek oni prvi mačići koji su se u vodu bacili.
napisala: Marta
foto: Zrinka Buljubašić