Cesta gura sve
18_03_2009
Proširenje Kavanjinove, Manđerove i Bihaćke ulice pokazuje (ne)informiranost gradskih otaca o arhitektonskoj <strong>baštini</strong>. Možda bi bilo korisno sastaviti ispitnu skriptu po kojoj bi se polagao predizborni ispit o poznavanju splitske baštine.
Opet su nam naši vrli gradski oci pokazali da i ono malo poznavanja kulture i gradske baštine kojim se toliko diče kad kao pijevci poziraju na različitim otvorenjima s papicom, uvijek ishlapi čim spomeneš novac. Proširenje Kavanjinove, Manđerove i Bihaćke ulice pokazuje njihovu (ne)informiranost o arhitektonskoj baštini.
Proširenjem Bihaćke nestalo je svjedočanstvo o mjeri života...
Nema veze što ta ulica u malom ima neke od reprezentativnih stambenih zgrada splitske secesije, uz zgrade nastale između dva rata, što u Manđerovoj imamo istu onu dalmatinsku pučku arhitekturu (koju su otkupili da je sruše) i ugođaj, koja postiže tako visoke cijene na tržištu nekretnina, te u Bihaćkoj ulici stambene objekte čuvenog ing. Petra Senjanovića. Nema veze što su te ulice spomenik urbanizma prve polovice 20. stoljeća, doba kad je Split iz provincijskog mjesta tek nicao kao grad urbanog mentaliteta, a ostavština tog doba su upravo ove ulice. Znate li da je tada za izradu urbanističkog plana grada postojao međunarodni natječaj? Sve je to nevažno pred stampedom koji u svojim glavama još nije pojmio da bi riječ Europa trebala biti prvenstveno sinonim za kulturu života i za određeno obrazovanje (barem ako želiš voditi grad).
...proširenje Manđerove platit će pučka arhitektura...
Možda bi bilo korisno da gospodin Joško Belamarić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, sastavi ispitnu skriptu po kojoj bi se polagao predizborni ispit o poznavanju splitske baštine. S obzirom na dokaze, u ovoj šali ima puno više od pola istine.
Prije tridesetak godina kroz ostatke Salone naši pastiri su provukli cestu, pa se danas crvenimo kad nas turisti (čitaj: oni koji pune državnu blagajnu i spašavaju nas od gospodarskog kolapsa) zapitkuju koji poremećeni um stoji iza te ideje. Rušenje pročelja parne mastione Domić u Zvonimirovoj samo je primjer u desetljećima dugom nizu koji nažalost na završava primjerom Kavanjinove.
Nema veze što ta ulica u malom ima neke od reprezentativnih stambenih zgrada splitske secesije, uz zgrade nastale između dva rata, što u Manđerovoj imamo istu onu dalmatinsku pučku arhitekturu (koju su otkupili da je sruše) i ugođaj, koja postiže tako visoke cijene na tržištu nekretnina, te u Bihaćkoj ulici stambene objekte čuvenog ing. Petra Senjanovića. Nema veze što su te ulice spomenik urbanizma prve polovice 20. stoljeća, doba kad je Split iz provincijskog mjesta tek nicao kao grad urbanog mentaliteta, a ostavština tog doba su upravo ove ulice. Znate li da je tada za izradu urbanističkog plana grada postojao međunarodni natječaj? Sve je to nevažno pred stampedom koji u svojim glavama još nije pojmio da bi riječ Europa trebala biti prvenstveno sinonim za kulturu života i za određeno obrazovanje (barem ako želiš voditi grad).
...proširenje Manđerove platit će pučka arhitektura...
Predizborni ispit
Možda bi bilo korisno da gospodin Joško Belamarić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, sastavi ispitnu skriptu po kojoj bi se polagao predizborni ispit o poznavanju splitske baštine. S obzirom na dokaze, u ovoj šali ima puno više od pola istine.
Prije tridesetak godina kroz ostatke Salone naši pastiri su provukli cestu, pa se danas crvenimo kad nas turisti (čitaj: oni koji pune državnu blagajnu i spašavaju nas od gospodarskog kolapsa) zapitkuju koji poremećeni um stoji iza te ideje. Rušenje pročelja parne mastione Domić u Zvonimirovoj samo je primjer u desetljećima dugom nizu koji nažalost na završava primjerom Kavanjinove.
...a proširenje Kavanjinove već su platila prva stabla.
Mijenjam jednu kamenu kućicu koju će srušiti na Dobrom za novu roza ili pistacio-zeleno obojanu, s kupom kanalicom, dvostrešnim krovom, cementnim baroknim stupićima na balkonu i cementnim labudom ili lavićima na ulazu.
U švicarskom Baselu u neostilskim kvartovima živi dobrostojeća viša srednja klasa, ali naši mudraci ne vidi taj potencijal i znaju bolje pa će takav kvart unerediti i baš tu provući zagušljivu prometnicu. Oni valjda još nisu čuli da arhitektura 19. i 20. stoljeća predstavlja kulturnu baštinu. Ovo je predizborni poklon koji će nas, nadam se, nečemu naučiti.
napisala: Margo Vuko
Mijenjam jednu kamenu kućicu koju će srušiti na Dobrom za novu roza ili pistacio-zeleno obojanu, s kupom kanalicom, dvostrešnim krovom, cementnim baroknim stupićima na balkonu i cementnim labudom ili lavićima na ulazu.
U švicarskom Baselu u neostilskim kvartovima živi dobrostojeća viša srednja klasa, ali naši mudraci ne vidi taj potencijal i znaju bolje pa će takav kvart unerediti i baš tu provući zagušljivu prometnicu. Oni valjda još nisu čuli da arhitektura 19. i 20. stoljeća predstavlja kulturnu baštinu. Ovo je predizborni poklon koji će nas, nadam se, nečemu naučiti.
napisala: Margo Vuko