Novih 7 x 2 dana
„Pričat će deca o svetlima arene, vežbat će krišom kod kuće neki <strong>štos</strong>. Ali već sutra, čim prođe neko vreme, samo će retko pomišljati na to.“ Nekako se nonšalantno pridružila vijest da je na nekih dvjestotinjak metara od kafića gdje sam ispijao kavu, ubijena osoba.
Prije desetak dana počelo je Svjetsko prvenstvo u rukometu u Hrvatskoj. Ono što je trebalo ispasti svečano otvaranje koje se prenosilo u barem stotinjak zemalja pretvorilo se u katastrofu nižih razmjera u kojoj se ne zna jeli gore bilo plesanje, Psiho Draganovo spominjanje Hrvatske u svakoj rečenici kao da smo ubernacija, uz pokrete slične SSovcima i pokušaja dodvoravanja publici koja ga je izviždala ili nesnalažljivost prevoditeljice koja je bila par puta usred rečenice prekinuta. Stvar koja je donekle spasila otvaranje je tipična splitska zajebancija, 'vatanje u đir i skandiranje Moustaphinog imena koji nije shvatio zajebanciju i ozario se od sreće. To se sve naravno odvijalo u novoj splitskoj dvorani koju ćemo „kad otiđe cirkus iz našeg malog grada“ otplaćivati narednih 30 godina, a koristiti je deset puta godišnje, ako i toliko sudeći po najavama spektakularnog programa u bližoj budućnosti u kojem je kao vrhunac svega najavljen nastup Disneyevih likova na ledu. Koncerti velikih zvijezda u Splitu teško da će se održati s obzirom na zainteresiranost publike i financijske mogućnosti mladih kojima je sudeći po prošlim Atlantis Summer Challenge-ima i cijena od 100 kuna previše za jako dobra imena, a udarce dvorani su dali i pjevač-strojnica koji je jedini od domaćih zvijezda (tužno, ali realno) mogao napuniti dvoranu i odustao od toga te otkazivanje Blankinog mitinga zbog prevelike cijene. Pomalo proročanski zvuče Balaševićeve riječi iz dalje prošlosti „Pričat će deca o svetlima arene, vežbat će krišom kod kuće neki štos. Ali već sutra, čim prođe neko vreme, samo će retko pomišljati na to.“
Priče o navodnoj rukometnoj euforiji u Splitu (foto: M.Prgomet)
Veoma simpatični su mi bili izvještaji na RTL televiziji koja je non-stop pumpala atmosferu narodu pred ekranima pričajući o euforiji na splitskim i ostalim hrvatskim ulicama, a na njima se, osim šatora na Prokurativama koje su posjećivali polupijani tinejdžeri, koji su uz pivo i kobase gledali utakmice i koncerte, pokojih momaka u istim tutama koji điraju gradom i plakatima, apsolutno ništa nije događalo. Najdraža mi je bila reportaža sa prepune splitske Rive koja diše za ovo prvenstvo, pritom snimajući tipičnu sunčanu zimsku subotu kada se cijeli grad spusti na Rivu popit kavu. Ono što nije bilo simpatično kod RTL-a je pomalo naporni Filip Brkić (za razliku od relativno zabavnih Šole i Dominikovića) i ostatak ekipe koja se javlja sa terena s tim da je Ana Miščević apsolutni hit ovog prvenstva. Utjelovljenje svega što jedna kvazinovinarka (nipošto kvaziseksualka) ne treba biti. Dakle nije pretjerano elokventna, ne snalazi se u situacijama javljanja uživo, uvijek odabire slučajne prolaznike koje rijetko i nešto pita, a kad to napravi ta pitanja se ponavljaju iz dana u dan (kakva je atmosfera i tko je najbolji i najluđi), a vrhunac je da ne zna reći slovo r (što je meni i simpatično), ali kada prenosiš Rukometnu utakmicu sa tRibina ili sa PRokurativa i to su riječi koje rado i revno koristiš onda se Ana ne pari tako dobar izboR.
Ono čemu se nikako ne može prigovoriti je atmosfera koja je vladala u samoj dvorani koja je doista pomagala našim rukometašima i spuštala protivnike da budu manji od makovog zrna i to bez iti jednog incidenta (za razliku od drugih gradova) te sam pogled na našu rukometnu reprezentaciju koja se nakon svake utakmice iskreno veseli i zajebaje i kad vidite Balića, Metličića, Duvnjaka, Vorija & co. kako pjevaju, skaču, čestitaju i zabavljaju se kao jedna stvarna i ne isforsirana klapa bude vam iskreno drago. I tu je ogromna razlika u utisku koji jedan običan gledatelj iz fotelje ili sa tribina stječe, gledajući primjerice (većinom) preplaćene nogometaše koji ni ne pozdrave navijače, treninzi su im obaveza, a igraju samo kad ih skauti gledaju, dok o nekoj složnosti ili ekipi ne možemo ni govoriti i ovu ekipu zajebanata koji „popiju koju pivu, zapale koji duvan“ i sutra osvoje Svjetsko prvenstvo.
Izvan Splita je bilo više zanimljivosti van sportskih terena pri kojem su se srpski i hrvatski navijači međusobno vješali na vrbe, vrijeđali, zviždali na himne, spuštali i palili zastave i općenito stvarali atmosferu koja nema što tražiti na sportskom natjecanju. Najtužniji dio je da su na ovom prvenstvu u boj za Hrvatsku odlazili dobrano alkoholizirani tinejdžeri koji su se u doba rata tek rađali i tako je desetak pijanih maloljetnih debila i jedan gradonačelnik (ne puno bistriji od njih) ponovno zasjelo na naslovnice stranih novina umjesto da se priča o vrhunskoj organizaciji i sjajnom rukometu.
No da se za balkanske debile, koji upropaste doživljaj ostalim navijačima i publici koja dođe na stadion uživati u sportu, čuje i na drugim kontinentima pobrinula se ponajviše srpska i bosanska emigracija (ove godine je iznenađujuće izostao hrvatsko-srpski sukob kao prošlih godina) koja se prvo verbalno, a potom i fizički sukobila nakon teniskog meča Đokovića i Delića.
Da se nešto slično ne bi dešavalo više kod nas pobrinuo se Drivo kupivši dva transformers kamiona koji će vodenim topovima smirivati navijače, označiti ih nevidljivom bojom i potom uhititi diljem Lijepe naše. To zvuči veoma uvjerljivo, s obzirom na policijsku efikasnost koja još nije našla ubojice Ive Pukanića i Ivane Hodak, a tim ubojstvima se nekako nonšalantno pridružila vijest da je na nekih dvjestotinjak metara od kafića gdje sam ispijao kavu, usred bijela dana i u samom centru Zagreba ubijena osoba. Najgora stvar je izostanak ikakve reakcije od građana koji su se izgleda navikla na ovakvo s(r)tanje, a mediji su više pažnje dali još jednom u nizu političkih incesta i mentalne penetracije samih Osječana, kojima se na vlast ponovno vratio mgr. Đapić, a mjesto u Saboru je prepustio stranačkom kolegi Danielu Srbu (o, ironijo jebem li te).
Jedine pozitivne vijesti osim pobjeda naših rukometaša stigle su iz SAD-a gdje je konačno zakletvu položio Obama koji ima iznimno težak zadatak popraviti sve što je Bush zajeb'o (a to realno govoreći ne stigne napraviti u jednom mandatu) i gdje je priseban i skromni pilot spasio preko 160 života pribranom reakcijom.
Za kraj tu je sjajan spot iz zajedničke radionice TBF-a i GITKA koji „uvik isto pitanje budi, šta tribamo činit da bili bi ljudi“
„Uvik isto pitanje budi, šta tribamo činit da bili bi ljudi“
napisao: Keyser Söze