Njega i Pachuca čeka

Posljednjih nekoliko godina postalo je uobičajeno otkrivati mlade nogometne talente diljem Europe, a nerijetko su ljudi iz struke znali potegnuti čak i put Sjeverne i Južne Amerike u potrazi za kvalitetnim igračkim kadrom. No, tu se priča ne zaustavlja jer nije riječ samo o strancima već i o afirmiranim nogometnim imena hrvatskog podrijetla. Mnogi od njih našli su svoje mjesto pod suncem daleko od Hrvatske, ali su im roditelji još od malih nogu usadili ljubav prema domovini, njegujući hrvatski jezik i pisanu riječ. Životni put Eduarda da Silve svi poznajemo do najsitnijih detalja i ne treba ga posebno predstavljati. No, donedavno je životnu šansu da odjene hrvatski dres imao i Danijel Biloš, ali se u posljednji trenutak predomislio i skrasio u argentinskom taboru, a trenutačno najveći pretendent na mjesto u reprezentaciji Dario Cvitanich, sjajnim igrama u nizozemskom Ajaxu pokušava nadjačati žestoku konkurenciju i pridružiti se popularnim Bilić Boysima. To je samo mali dio priče o hrvatskim internacionalcima u kojima je prevagnula ljubav prema domovini iz koje potječu njihovi pretci, a dobili su tu čast i privilegiju da odjenu hrvatski dres.

Jedno od najnovijih i svakako najmlađih hrvatskih nogometnih otkrića je nesuđeni Kaštelanin - Frane Strmić, rođen prije 18 godina u Splitu. Kažem „nesuđeni“ upravo zato što se 1991. godine još kao osmomjesečna beba s roditeljima odselio u SAD i skrasio u mirnoj i prijateljskoj četvrti milijunskog Chicaga. Nitko ne zna što budućnost donosi, ali za ovoga mladića će se još sigurno čuti jer on ima mnogo toga za reći i pokazati na nogometnom terenu.

Hajduk ga se samo ljeti sjeti

Kako je krenula tvoja životna i nogometna priča u SAD-u? Iako sam odrastao u Chicagu, roditelji su mi usadili ljubav prema domovini i hrvatskom jeziku. Svako ljeto smo dolazili u Kastel Lukšić na ljetovanje u kuću moga djeda. Otac me je počeo još kao malo dijete voditi na nogometne utakmice i treninge, te sam od malih nogu zavolio nogomet. Dolazeći ljeti u Hrvatsku imao sam priliku i čast trenirati s Hajdukovim juniorima, gdje su mi treneri bili Ante Šećer i legendarni Ivan Iko Buljan. Nogomet sam počeo igrati još u trećem razredu osnovne škole, a prvi trener mi je bio gospodin Ivica Beš. U osmome razredu sam postigao pobjedonosni gol i donio trofej u vitrine škole. Jedan od trenera bio je i Siniša Alebić – Brajo koji mi je puno pomogao svojim savjetima iz dugogodišnje uspješne karijere. Ponekad igram i za klub koji on vodi, a privatno smo jako dobri prijatelji.

Jesi li i u srednjoj školi nastavio s odličnim igrama? Da. Čim sam postao srednjoškolac osvojili smo prvenstvo svih srednjih škola, kojih na područuju grada Chicaga ima preko 2000, što je bio najveći uspjeh 130 godina stare škole. Isto tako smo prošle godine osvojili jedan od najvećih srednjoškolskih turnira u Chicagu (Windy City Ram Classic) na kojem sam postigao odlučujući zgoditak. Rođen u Kaštelima da zaigra u Chicagu

Kada je i kako krenula tvoja karijera izvan školskih liga? Van škole nogomet igram za razne klubove još od svoje 5. godine. Prvi nogometni klub u kojem sam trenirao je Southwest United, a potom u klubovima Midwest Wings, Windy City Pride i Inter F.C. Isto tako igram kvalitetnu i zahtjevnu Španjolsku ligu za klub Atletico Nacional u kojem sam doživio mnogo lijepih trenutaka osvojivši sve moguće titule na nogometnom i malonogometnom terenu.

U kojem klubu sada igraš i kakvi su ti planovi za budućnost? Trenutno igram u klubu Real Celaya i drugi put zaredom smo osvojili malonogometno prvenstvo. Meksički prvoligaš Pachuca 25. listopada 2008. godine organizirao je probu za mlade talente na području grada Chicaga, gdje sam prošao veliku selekciju između 500 igrača. Pozvan sam na dodatnu selekciju u Mexico, gdje sam kao najmlađi nogometaš također prošao selekciju između 50 nogometaša, ali ovaj put iz cijelog svijeta. Ta dva tjedna u Mexicu su bila dragocjeno i predivno iskustvo. Trener Pachuce je južnoamerička legenda Angel Coca Gonzalez, koji je otkrio danas svjetski poznate nogometaše poput Rafe Marqueza, Ricarda Pealeza, Fernanda Arce i mnogih drugih. Ponuđen mi je ugovor, ali sam se vratio kući u Chicago jer je obrazovanje trenutno na prvom mjestu.

Da se vratit i zaigrat s diplomom

Kako izgleda tvoja svakodnevica u SAD-u? Moja američka svakodnevnica je slična kao i kod većine mladića moje dobi. Pohađam privatnu katoličku srednju skolu (MT Carmel High School). Tjedan mi prođe iznimno brzo baveći se školskim obavezama i nogometom, a nedjeljom odlazim na svetu misu u našu hrvatsku crkvu. Kad nemam nekih obaveza, uglavnom vikendom, družim se sa prijateljima koji su većinom Hrvati, slušam glazbu, igram igrice...

Koja je tvoja najveća životna želja? Zaigrati u dresu hrvatske reprezentacije i završiti medicinski fakultet.   Kad će zaigrati pred hrvatskim navijači(ca)ma? (foto: B.Karadža)

Veseli li te povratak u domovinu? Volim Hrvatsku, Dalmaciju i Kaštela, te ako budem imao priliku želio bih se vratiti živjeti u Kaštela, gdje imam puno rodbine, a i moj kum, inače poznati fizioterapeut gospodin Ante Tranfić je u mom susjedstvu.