Mladi nisu prioritet u Hrvatskoj!

21_11_2008
Mladi nisu prioritet u Hrvatskoj!

Iako je od događaja na Bjelolasici prošlo nešto više od mjesec dana, njegovi odjeci još nisu utihnuli. O tome zašto su prosvjedovali, o odnosu Ministarstva te općenito o položaju mladih u Hrvatskoj <strong>razgovarali </strong>smo s Eminom Bužinkić, predsjednicom Mreže mladih Hrvatske.

Za one koji su zaboravili, ili koji možda nisu pratili ovaj slučaj, Mreža mladih Hrvatske prosvjednim je zviždanjem prekinula pozdravni govor Državnog tajnika Stjepana Adanića pri otvorenju četvrte Nacionalne konferencije za mlade održane 4. i 5. listopada 2008. godine na Bjelolasici. Buka koja se tada prolomila konferencijskom dvoranom označila je definitivnu prekretnicu u odnosima Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (MOBMS) i krovne nacionalne organizacije mladih, Mreže mladih Hrvatske (MMH).

Emina Bužinkić, predsjednica Mreže mladih Hrvatske (foto: mmh.hr)

Iako je od događaja na Bjelolasici prošlo nešto više od mjesec dana, njegovi odjeci još nisu utihnuli. O tome zašto su prosvjedovali na Bjelolasici, o odnosu Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, te općenito o položaju mladih u Hrvatskoj razgovarali smo s Eminom Bužinkić, predsjednicom Mreže mladih Hrvatske.



Mladi s braniteljima i invalidima!?


Misliš li da su danas mladi prioritet u Hrvatskoj?
Daleko sam od tog mišljenja. Mislim da danas mladi nisu prioritet što se lako može vidjeti u određenim praksama i posljedicama tih praksi u koje sačinjavaju situaciju u kojoj se danas mladi nalaze. 5. studenog održan je prosvjed protiv komercijalizacije školstva; jedna velika populacija mladih ljudi, a to je studentska populacija nije zadovoljna, imaju probleme s kvalitetom studiranja i općenito s kvalitetom života. S druge strane postoje mladi koji žive u područjima posebne državne skrbi ili koji žive u vrlo siromašnim i zabačenim krajevima. Postoje i oni mladi koji imaju pristup određenim resursima, kao što su npr. mladi u Zagrebu, ali ti resursi su ograničeni; postoji problem dostupnosti informacija (mislim da je pitanje informacija generalno pitanje koje se odnosi na golemu većinu stvari), te postoji i problem mladih koji imaju i pristup resursima i interese za aktivno sudjelovanje u društvu, ali često nailaze na različite prepreke od strane sustava.
Ako razgovaramo konkretno o Ministarstvu obitelji, u kojem su položaju mladi u odnosu na druge populacije koje obuhvaća to ministarstvo?
Ako gledamo na stvari iz perspektive institucija, osnovni je problem što se sektor mladih nalazi unutar Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Uspoređivati mlade sa društvenim skupinama kao što su branitelji ili osobe s invaliditetom znači da se mladima bavi isključivo iz jedne perspektive i da se tu skupinu tretira kao problematičnu skupinu. Mladi su prilično velika društvena skupina koja bi mogla imati isti ili barem sličan tretman kao što ga imaju druge skupine unutar istog ministarstva. To je problematično pogotovo iz razloga što se na mlade gleda isključivo iz perspektive obitelji. Mladi su oni koji žive unutar obitelji, jednom će odrasti i stvoriti svoju obitelj i analogijom stvari neće nikada izaći iz djelokruga tog resora – tu je očit manjak proaktivnosti u gledanju na mlade i općenito, bavljenju mladima. Postoje primjeri puno boljih i puno bolje organiziranih javnih politika. Ali ono što je još važnije je da postoje primjeri javnih politika kada ministarstva puno bolje i uspješnije surađuju s organizacijama civilnog društva što nije nikako primjer ovog Ministarstva.


Iako čine četvrtinu stanovništva, mladi nisu prioritet u Hrvatskoj

Ovo Ministarstvo je golemo, u njemu se gube prioriteti, njemu su mladi jedna od podaktivnosti kojom se ne bavi na sustvan način, što pokazuje i kadrovska politika tog Ministarstva – mladima se unutar Ministarstva bave uglavnom stariji ljudi koji se nikako ne mogu identificirati s tim potrebama. S druge strane nedostaje senzibiliteta da se uopće istraži tko su mladi u Hrvatskoj, da se spozna da je to četvrtina ukupne populacije, niti da se utvrde potrebe mladih. Isto tako mi se čini da u Ministarstvu trenutna kadrovska politika nije dovoljno kapacitirana, niti znanjem, niti sposobnošću niti vještinama. Tu postoje dvije razine: ne postoji senzibilitet, niti dovoljni kapaciteti da se neke stvari pomaknu.
Koliko točno ljudi u Ministarstvu radi u odsjeku za mlade?
Taj podatak nije sasvim jasan, recimo da se radi o 5 ljudi, to je veći broj ljudi nego prije što pokazuje napredak, neke stvari su bolje organizirane. Na primjer, konferencija za mlade se doista organizira svake godine. Postoji napredak da se klubovi mladih i info centri isto tako financiraju svake godine, kao i natječaji za udruge mladih koji se odrađuju mnogo profesionalnije nego unazad nekoliko godina. Međutim, to nije nešto što treba hvaliti, to je nešto što je oduvijek tako trebalo biti. Važno je da se na to primjeru može procijeniti koliko je jednoj administraciji potrebno da se unaprijedi i koliko ćemo još trebati čekati da se neke još puno ozbiljnije stvari naprave.


Program za mlade (ni)je beskoristan


Ovo je već drugi ciklus donošenja Nacionalnog programa za mlade, vidiš li pomake u posljednjih pet godina, ne samo iz perspektive Mreže mladih, već iz perspektive cijelog sektora mladih, a pogotovo iz perspektive tebe kao mlade osobe?
Na pitanje mogu odgovoriti iz dvije perspektive: jedna perspektiva se odnosi na mene kao aktivistkinju koju zanima politika za mlade i koja želim vidjeti koji pomaci se događaju na institucionalnoj razini; na razini financiranja, na razini zakona – odnosno na sveukupnoj razini provedbe politike za mlade. Tu se vide neki pomaci – godišnje potpore za programe mladih, klubove mladih, sada i info centre. Bitno je reći da su postojala sredstva iz ministarstva obitelji kojima se potaknuo razvoj županijskih, kao i gradskih Programa djelovanja za mlade. Bitno je reći i da se provedbom prvog NPDM-a uspostavio Odjel za mlade što je bio krucijalan potez za provedbu ove politike, te da je Ministarstvo pokušalo raditi evaluacije provedbe samog Programa koje nisu bile uspješne, ali je svakako bio iskorak. Ipak je politika za mlade jedna od prvih javnih politika u Hrvatskoj, to je nova stvar. Dogodio se institucionalni iskorak u smislu osnivanja Odjela za mlade, kao i iskorak Ministarstva u sektor mladih – osobito kroz poticanje lokalnih priča. Ipak važno je istaknuti da su organizacije mladih duže vrijeme lobirale da se takve stvari dogode i da primarno velik broj problema nije bio prepoznat od strane Vlade i vladajućih struktura na što je trebalo ukazivati.

Otvaranje informativnih centara za mlade poput Info zone pozitivan je primjer rada MOBMSa

Ali iz mojih osobnih iskustvava okolnosti se nisu mnogo promijenile. Mislim da su za stvari koje danas imam na raspolaganju kao građanka i mlada osoba puno zaslužnije institucije civilnog društva, nego institucionalni pomaci. Kao mlada osoba danas se ne mogu lakše zaposliti, ne dobivam sve potrebne informacije koje su mi važne za moju osobnu mobilnost, zdravlje itd. Ne vidim da su napravljeni važni iskoraci za mlade. Ono što vidim kao važan iskorak je organiziranje u sektor mladih, ali to je opet velikim dijelom zasluga samih mladih.
Može li se reći da većina tema koje se tiču mladih nisu nikad postale dovoljno važne da se postave kao pitanja i da se po njima kreiraju politike? Ne samo deklarativno, već da se i provode?
Teme kao što su obrazovanje ili zapošljavanje mladih su dosta aktualne, ali pitanje zdravlja mladih ili mobilnosti mladih nikad nisu postale neke važne teme. Ono što zapravo želim reći je da u Hrvatskoj živi dosta mladih ljudi, ali u usporedbi s drugim zemljama u Hrvatskoj uopće ne živi puno ljudi. Na Kosovu odake sam se vratila prošli tjedan živi 70% mladih ljudi. U nekim zemljama sjeverne Afrike živi 65% mladih ljudi i to je problem za institucije tih društava. U Hrvatskoj živi 900 tisuća mladih ljudi i to za Hrvatsku ne bi trebao biti problem. Nedostatak politike za mlade tim je još ozbiljniji s obzirom da to nije toliko velika populacija za baviti se njome.
Mreža mladih Hrvatske bila je savjetodavno uključena u donošenje novog Programa djelovanja za mlade?
MOBMS je 2007. godine započelo s procesom donošenja novog NPM-a, Mreža mladih dobila je poziv da sudjeluje u radnim skupinama, međutim, isti poziv nisu dobile druge nacionalne organizacije mladih poput Saveza izviđača Hrvatske i Hrvatskog ferijalnog i hostelskog saveza, mreže Clubture i Hrvatske glazbene mladeži. Proces je započeo tek nakon što smo inzistirali da se u savjetovanje uključe ostale nacionalne organizacije mladih.

Na početku rada, osim radnih skupina osnovano je i Povjerenstvo za izradu NPM-a u sastavu kojeg su bili ljudi iz prethodnog saziva Savjeta za mlade (međuresorno, stručno i savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske) koji je tad bio aktualan.

Konferencija na Bjelolasici: okršaj MOBMS vs MMH

Mreža mladih Hrvatske kroz prethodne konzultacije sa svojim članstvom odlučila je kroz radne skupine i povjerenstvo postaviti četiri zahtjeva: jedan od njih je bio izgradnja nezavisnog sustava praćenja i evaluacije nacionalnog programa među svim ministarstvima koje će koordinirati Ministarstvo obitelji. Predlagali smo da se angažira nazavisna tvrtka koja će osigurati elektronski i programski sustav praćenja koji će biti user friendly te će olakšati korisnicima praćenje provedbe.

Drugi zahtjev je bio da se jasno u Proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu napiše na kojim pozicijama stoji Nacionalni program za mlade i u kojem ministarstvu će se osigurati koliko sredstava, tako da bismo mogli pratiti potrošnju ili kako su sredstva usmjerena. To su javne financije i to treba biti javno, dostupno i transparentno.

Treći zahtjev koji smo tražili je informativna kampanja za sve mlade u Hrvatskoj putem elektronskih medija, televizije i uličnih reklamnih panoa.

Četvrti zahtjev odnosio se na organiziranje barem četiri makro regionalne javne rasprave pored one koja se zbila na Bjelolasici.
Jesu li makroregionalne rasprave održane?
Da, rasprave su održane, ali one nisu bile javne. Način na koji Ministarstvo obitelji tumači javnost je problematičan, pozivi na raspravu su dolazili od udruga, svaka udruga ima pravo organizirati javnu raspravu, ali ovdje se radilo o javnim raspravama koje su trebale biti održane u organizaciji MOBMS-a u suradnji s udrugama. Ovo nije bila javna rasprava, poglavito iz razloga što se nitko iz Ministarstva nije pojavio na niti jednoj raspravi da prezentira svoj program. To je fundamentalno loše i govori koliko doista MOBMS politiku za mlade vidi kao prioritet.


Javne rasprave o NPM (kao ovu u Splitu) trebao je organizirati MOBMS, a ne udruge, mišljenja su u MMH


Vlada (sa MMH) može bolje


Možeš li reći zašto ste se odlučili za prosvjed?
Budući da po pitanjima naših zahtjeva ništa nije napravljeno, konzultirali smo se s članicama Mreže mladih Hrvatske i poslali smo pismo potpredsjednici Vlade Jadranki Kosor, zahtjevajući hitan sastanak s njom. To pismo smo joj poslali uoči konferencije na Bjelolasici, zahtjevajući jamstvo za ispunjenje gore navedenih kriterija.

Problematično je u odnosu na iskustva iz proteklog NPDM-a da imamo strategiju koja prve dvije ili tri godine nema operativni plan, koja nema osigurane financije po resorima, kojoj se ne znaju provoditelji, niti ima evaluacije i koja na kraju krajeva nije ništa ili je vrlo malo promjenila u svakodnevnom životu mlade osobe u Hrvatskoj. To je ultimativna pozicija iz koje smo se odlučili na prosvjed.

Pred sam prosvjed pokušali smo se još jednom sastati s potpredsjednicom Kosor, željeli smo da ona na Bjelolasici da jamstva da će se ispuniti ovi kriteriji, ali ona se na sastanku nije pojavila, baš kao ni sljedeći dan na Bjelolasici.


Državni tajnik Stjepan Adanić (desno) na Bjelolasici nije bio vesel kao na prošlogodišnjem otvaranju Info zone

Konferenciju je tada po prvi puta otvorio državni tajnik Stjepan Adanić (do tada je svake godine konferenciju otvarala potpredsjednica Kosor). Prekinuli smo njegov govor izazvavši turbulenciju unutar prostorije.

Uspostavilo se da je tamo prisutno mnogo predstavnika organizacija bliskih vladajućim strukturama poput mladeži HDZ-a i Studentskog zbora koji su bili protiv našeg prosvjeda. Takav čin sigurno nije bio legitiman iz pozicije Studentskog zbora, s čim se treba svakako pozabaviti, budući da Studentski zbor ne smije biti pristrana organizacija. Izbio je sukob između MOBMS-a i Mreže mladih. Ministarstvo ne shvaća da Mreža mladih Hrvatske, iako pokušava biti u suradničkom odnosu s Ministarstvom, kritički razmišlja i djeluje po pitanjima politike za mlade. Užasno je važno razvijati suradnju, ali ako druga strana ne razumije što joj se govori, mora se pronaći drugi način da se te stvari kažu. To je naše pravo i to je demokracija.
Tijekom prosvjeda dijelili ste letke sa zahtjevima prema Ministarstvu obitelji, neke stvari koje su bile navedene na tom letku si već spomenula, kao pitanje evaluacije. Možeš li obrazložiti neke druge stvari koje su spomenute na tom letku? Možeš li objasniti mladim čitateljima zašto je važno da Ministarstvo obitelji financira krovne organizacije mladih?
Ministarstvo obitelji je dužno osigurati financijske potpore koje će omogućiti razvoj organizacija mladih. Stukture vlasti su tu da zajednički s organizacijama civilnog društva omogućavaju razvoj društva kao cjeline. Organizacije mladih trebaju financijsku potporu što je jedina stvar koja im treba pored njihove kreativnosti i sposobnosti. To je nešto što država mora omogućiti.

Isto tako postoji vrlo jasna pozicija neovisne krovne organizacije mladih. 2002. godine u NPM je stavljena mjera da će MOBMS poticati razvoj nezavisne, nepolitičke krovne organizacije mladih u kojoj će naći partnera s kojim bi moglo kvalitetno surađivati. Broj organizacija u civilnom društvu je ogroman, broj organizacija mladih je rapidno rastao u periodu od 1999. do 2003. Vlada treba jednog partnera koji može komunicirati sa svojim sektorom. U Europi je takva praksa već dugo prisutna. Naša Vlada je to vidjela u tom trenutku, što je stavljeno u Nacionalni program, ali je došlo i do promjene vlasti što treba imati na umu. Svaka vlada ne promišlja suradnju s civilnim sektorom na isti način. Ova Vlada to čini do neke mjere. Cijelo ovo vrijeme provedbe nacionalnog programa izostalo je definiranje što je to krovna organizacija mladih, koji su kriteriji da se takvu organizaciju podupire.

Želi li uopće MOBMS Mrežu mladih Hrvatske kao suradnika u kreiranju politike prema mladima?

Mreža mladih Hrvatske je od 2002. godine pa do sada vršila ulogu krovne organizacije mladih, jer se ni jedna druga organizacija u Hrvatskoj nije bavila pitanjem provedbe Nacionalnog programa za mlade, pa ni drugim fundamentalnim pitanjima kao što je to radila Mreža mladih. Ono što smo mi tražili od Ministarstva je da napravi kriterije o krovnoj organizaciji i da je podupre kao partnera.

U operativnom planu od prosinca 2005. godine stoji da će Ministarstvo poduprijeti nezavisnu krovnu organizaciju mladih kroz 200 tisuća kuna potpore godišnje. Organizacije takvog tipa u Europi dobijaju godišnje deset puta više novaca. Europski forum mladih dobija potporu direktno iz proračuna Europske Komisije.

Mreža mladih Hrvatske počiva na entuzijazmu i volonterstvu, nema novaca za hladni pogon (plaće, režijski troškovi, etc.), ima dva računala i dvadesetak volontera koji se bave pitanjima politike za mlade.

Mislim da su stvari koje bi omogućile razvoj kapaciteta organizacija mladih na lokalnoj razini isto tako izostavljene iz prakse Ministarstva obitelji. Jedno od takvih pitanja je osnivanje multifunkcionalnih centara za mlade. Zašto MOBMS nije riješio ta pitanja?

Ono što se meni čini problematično iz pozicije običnog građanina je sustav javnog financiranja, kad se danas pogleda proračun RH ne vidim nacionalnu politiku za mlade.
Što dalje?
Ministarstvo obitelji je izradi Nacionalnog programa za mlade pristupilo neprofesionalno, nije stvorilo uvjete da se taj Program provede. Naša ideja je da se to treba napraviti i mi ćemo zagovarati tu promjenu. Mi ćemo se truditi transformirati stvari na razini dostupnosti građanima, istovremeno djelujući prema institucijama vlasti.

Elementarno je važno podučiti tijela državne uprave što su to javne politike, što je to strategija, što je sustav javnih financija i što je politika za i prema mladima, te koje standarde treba zadovoljiti kako bi se poboljšala kvaliteta života mladih ljudi u Hrvatskoj. Sigurno nećemo stati dok se te stvari ne promijene.

Negdje pred zaključak intervjua saznali smo (i objavili) da je Mreža mladih Hrvatske primljena u članstvo Europskog foruma mladih (YFJ). Ovim putem čestitamo Mreži i svim njenim članicama na ostvarenom uspjehu.

razgovarala: Kate