Trsteničko podzemlje
Izložba Trstenik underground otvorena je u petak u prostoru apsolutno primjerenom nazivu i sadržaju – podzemnoj garaži u Papandopulovoj ulici. Ovo nije tip <strong>izložbe</strong> koju ćete vidjeti na vijestima iz kulture, ali za kulturu radi više od svakog razvikanog, u galerijama zarobljenog djela.
Izložba Trstenik underground, u organizaciji udruge Kvart, otvorena je u petak u prostoru apsolutno primjerenom nazivu i sadržaju – podzemnoj garaži u Papandopulovoj ulici. Vizualna i zvučna kulisa događaja daleko je premašila kvalitetu i originalnost na koju je (nažalost) splitska publika željna kulturnog uzdizanja navikla posljednjih godina. Mračna garaža visokih stropova sa kojih visi stoljetna paučina, automobili i motori koji neprestano prometuju jedinim pravcem kojim se može hodati, što je, u svrhu čuvanja golog života, rezultiralo oštrenjem svih čula i pojačalo intenzitet doživljaja izložbe. Umjetnička djela – instalacije, graffiti (ili strip na zidu), video art, nazirala su se među kontejnerima (u slučaju Defense Milana Brkića i iz kontejnera) i paučinom, osvijetljeni pokojom žaruljom, a neka od njih su potpuno vidljiva postala tek osvjetljavanjem automobilskim farovima.
Zrak se, zagušen ispušnim plinovima automobila, na samom dnu garaže, gdje je posjetitelj mogao doživjeti svojevrsnu katarzu, jedva mogao udisati, zbog nedostatka ventilacije,i dima koji je izlazio iz auspuha upaljenog oldtimera iz kojega je treštao govor američkog političara. Dolje se skrivao jedan od bisera izložbe – Hajdučko srce Borisa Šituma.
Grede na stropu poslužile su za ispisivanje dviju parola ("Umjetnici su instrument u rukama političkih moćnika“ te „Novac i magarca čini nevidljivim“), a pod je, zahvaljujući kreativnom umu Zvonimira Bakotina, bio prekriven američkim novčanicama od 200$, sa kojih se smiješilo lice predsjednika Busha (Oil Bill). Na zidovima su blještali kadrovi i uznemirujuće poruke koje tjeraju na razmišljanje Ivana Svaguše (Jedan od nas). Rad Andre Banovca Flesh made nije uznemiravao samo slikom već i zvukom atmosferičnih Suno)). Jedan od organizatora se vozio garažom i kroz megafon uzvikivao „Dobrodošli na Trstenik underground“, a općoj kakofoniji su pridonijele i lokalne pjevačke zvjezdice zbornim pjevanjem domaćih popularnih gas-gas melodija.
Novčanice od 200$ na podu garaže - Oil BillKisik se ipak probijao kroz sav taj CO2 zahvaljujući jed(i)nom nenatkritom dijelu garaže, čije su zidove ukrasili lokalni osnovnoškolci, uz pomoć Marka Markovića. Na tom komadiću otvorenog prostora se gradelavala riba, a visoki zid prema Poljičkoj nije predstavljao zapreku za performans Alena Čelića i njegovo sviranje akustične gitare kao čardak ni na nebu ni na zemlji.
Svirka na improviziranoj pozornici, između dva kombija i ispred jednog automobila, oduševila je prisutne. Tročlani bend, uz gostujuću pjevačicu, ipak je najveće ovacije pobrao zanimljivom izvedbom legendarne Ako me ostaviš.
Bronski Beat nije uspio otjerati posjetitelje :)Vjerovali ili ne, sve je bilo gotovo oko 22:30, ali čak ni pjesma benda Bronski Beat, Turn away run away, koja je puštana iznova i iznova cijelu večer,nije otjerala posjetitelje, koji su se konačno i bez glazbe, nastavili družiti, pijuckati i pričuckati, kao pravi kvartaši.
Trstenik underground nije tip izložbe koju ćete vidjeti na vijestima iz kulture, ali za kulturu radi više od svakog razvikanog, u galerijama zarobljenog djela, jer približava umjetnost „običnom“ čovjeku, donoseći je u njegov svijet, čime postaje dijelom svakodnevnice, čineći svakog prolaznika posjetiteljem i upravo to je njena posebnost i snaga.
napisala/foto: KMaja