Car Zdenko Runjić
Ako je Diokles zaslužan što je s ove strane Jadrana odlučio sagraditi svoju rezidenciju za stare dane, onda je Zdenko zaslužan što je Split postavio na sam vrh glazbenog trona Mediterana. Uz njegove <strong>pjesme</strong> još godinama ćemo se smijati, plakati, zaljubljivati i rastajati...
Ovogodišnje Noći Dioklecijana završile su u subotu, no gotovo pa i nije bilo potrebno tražiti glumca koji bi utjelovio slavnog imperatora - caru se odavala počast i na Peristilu. Legendarnom - Zdenku Runjiću. Ako je Diokles zaslužan što je s ove strane Jadrana odlučio sagraditi svoju rezidenciju za stare dane, onda je Zdenko zaslužan što je Split postavio na sam vrh glazbenog trona Mediterana.
Jer uz njegove pjesme još godinama ćemo se smijati, plakati, zaljubljivati se i rastajati… on je tako životan, a istovremeno i bajkovit. U čast neiscrpnom opusu splitskog skladatelja (koji, kako se čulo, ipak vuče korijene iz vlaške) po četvrti put su u organizaciji Skalinade održane Runjićeve večeri, drugo izdanje na Peristilu.
Nagradu za najuspješniju obradu dobila je grupa Detour koji su na svoj, glazbeno aktualan, način izveli Picaferaja. No, bilo je još nekoliko blistavih momenata na Carskom trgu. Primjerice, nagradu je bez problema dvaput mogao dobiti i Darko Rundek. Prvo za duet s pjevačicom Detoura Majom Posavec kada su otpjevali Kapetane moj, ali svakako i za potpuno nov, nostalgičan i miran pristup pjesmi Ćale moj. Da Rundek već nema Zlatnog galeba za svoju verziju Potraži me u predgrađu od prije nekoliko godine, ovog puta ga to ne bi zaobišlo.
Mnogima je zanimljiva bila i reggae verzija Galeba u otpjevano/odrecitiranoj verziji Tamare Obrovac (no i ona ima nagradu), zatim Ćakule o siromajima u swing obradi slatke i nadarene Ivane Starčević ili baladni pristup hitu Nedostaješ mi ti koji je izveo šarmer Marko Tolja. Palac gore zaslužuje i Saša Lozar za Elizu (koja ipak nije bila dobra kao Molitva za Magdalenu), zanimljiv instrumentalni pristup Zagrebačkog gitarističkog kvarteta Nocturnu, te tek nešto manje dobra obrada iste pjesme od strane Nine Badić (bez daha je ostavio njen stas).
Sjajan je ponovno bio i orkestar Alana Bjelinskog, koji je često izvlačio pjevače iz blijedih izvedbi. Jer bilo je i onih koji su trebali i pomoć šalabahtera - vjerovali ili ne (uvrjedljivo za ovu manifestaciju).
Izbor voditelja, meni inače iznimno simpatičnih, Zrinka Cvitešić i Goran Navojec, ipak nije bio najsretnije rješenje jer se nisu u potpunosti snašli u kombinaciji glume, pjevanja i vođenja. Širokim masama podišlo se i gostovanjem glumca Vedrana Mlikote u Nadalini što je ostavljeno za sam vrhunac koncerta. Ništa novo i neviđeno nije prezentirala grlata Slovenka Nuška Drašček, Marija Husar u a la Vlatka Pokos izdanju, ali ni Lea Dekleva koja je tražila pjevačku ispomoć, te Kristijan Beluhan kojeg je pojela Romansa.
Zajednički bis svih izvođačaUsprkos ovim malim zamjerkama, ponovno je bio gušt prisjetiti se Runjićeva opusa, no nitko me neće uvjeriti da bi i izvođači koji su originalno godinama izvodili legendarnog skladatelja, ne bi mogli na identičan, pa i bolji način dati drugi život svima znanim pjesmama. Ili da se autori ovih večeri sjete nekih novih imena kojima bi također bila čast pustiti svoj glas uz Zdenkovu glazbu.
Ulomke možete poslušati ovdje, a fotografije Željane Vesanović ovdje.
napisao: Cole
foto: Željana Vesanović