Koncertna zg ophodnja

Shellac + Zagreb + Močvara. Tri riječi koje su bile dovoljne da mobiliziraju kompletnu hrvatsku noise rock scenu. Bend koji smišlja vlastita pravila te radi što hoće i kad hoće. Događaj koji se naprosto nije mogao propustiti.

Steve Albini, sa gitarom pričvršćenom oko struka, dok se nazirao kroz dim i glave koje se migolje u prekrcanom klubu, sa istom frizurom kao i u doba nikad prežaljenih prijašnjih bendova, kao da je bio na pozornici u nekoj američkoj nedođiji, a mi gledamo snimku iz daleke prošlosti. Međutim, nakon početnog šoka, postaje vidljiv lagani podbradak koji je dotični uzgajao ovih godina, a i slavni 'one, two, fuck you' je stvar prošlosti, pa su oči ipak povjerovale – da, to je Steve, desno od njega je Todd Trainer na bubnjevima , a krajnje desno je Bob Weston na basu, i da, oni sviraju!

Everybody here has a birthday

Sa taktovima prve pjesme, Ghosts, bilo je jasno da ćemo uživati u najjačim stvarima iz njihove diskografije kao što su Copper, My black ass, A minute, Wingwalker, Watch song... Prvih par pjesama su se držali malo rezervirano, ali nakon što su se opustili, čarolija je počela. Njihov je divni običaj da većinu pjesama na koncertu umlate i razvuku gotovo do neprepoznatljivosti (najviše "štete" je pretrpjela Billiard player song), ali zagrebačka je publika ipak uspjela složno, zborski otjevati Prayer to God. End of radio nikada nije zvučala tako moćno. Čista ekstaza.

Zagrebačka publika složno je otpjevala Prayer to God

Po običaju, na koncertu se našlo vremena i za pitanja iz publike, i to dvaput, jer je pukla žica na gitari, pa je Bob kupovao vrijeme dok se Steve petljao sa gitarom. Glupih pitanja naravno uvijek ima, a najsimpatičnije je bilo – It's my birthday!, na što je Bob odgovorio – Everybody here has a birthday, buddy!

Killers za Močvaru

Steve se nije zaboravio osvrnuti i na najavljeno zatvaranje Močvare, i posvetio je pjesmu Killers svima koji se trude održati klub. Zadnja stvar, ali stvarno zadnja stvar, jer Shellac nisu tip benda koji glumi bis, bila je nabrijana Spoke - dostojan kraj genijalnog koncerta - nakon koje su Steve i Bob krenuli odnositi djelove Toddovog bubnja, dok je ovaj još svirao na njima.

Minimalistički trio se skupio sa pozornice, presvukao, a zatim su se vratili i prodavali majice, potpisivali štagod ste im tutnuli u ruku, pozirali… Fascinantan je njihov ogroman značaj i utjecaj u glazbi, koji im očito nije udario u glavu kada održavaju tako blizak odnos sa publikom, čime se i mnogi "manji" bednovi ne mogu pohvaliti.

P.S. Da, da, bila je i predgrupa Allroh - kantautorica iz Berlina, navodno je bila izvrsna, samo što vaša autorica nije stigla na početak (sve zahvale HŽ-u).

---

Žedno Uho

Čast da zatvore deveto izdanje Žednog Uha, zagrebačkog festivala koji svake godine dovodi jaka imena svjetske scene, pripao je legendarnim britanskim post-punkerima Gang of Four. Njihov revolucionarni spoj čvrste - groovy ritam sekcije i istrzane post punk/noise gitare, dao je ogroman utjecaj na čitavu plejadu underground i mainstream bendova, odmah nakon njihova prvijenca Entertainment iz 1979.

Pauk je bio poprilično pun kada su prve akorde odsvirale domaće nade, Dead Disco, prva predgrupa. Oni su svojim isprekidanim ritmovima i energičnom svirkom stekli respektabilnu bazu obožavatelja koja se složno bacala u prvim redovima.

Nit' slika nit' videa - evo bar najava, da bude nešto :)

Viva Glorio, četiri čovjeka plus Glorio, glava na kojoj karizmatični vokal proizvodi razne zvukove i efekte, oduševili su dio publike, dok su nekima njhove pjesme bile ipak preduge. Vokal je scenskim govorom tijela graničio sa teatrom, a ostatak je benda energičnom svirkom potvrdio – unijeli su dašak originalnosti na hrvatsku učmalu scenu.

Kada su, nakon 15 minuta čekanja, na scenu izašli Gang of four (u krnjem izdanju, jer ih je orginalna ritam sekcija otfikarila), činilo se da ćemo prisustvovati dobrom koncertu. Energično su otprašili Return the gift, simpatični mladac sa dereadovima dostojno je zamijenio Dave Allena na basu, a publika je skakala u deliriju.

Ovo nije dobar koncert...

No, za vrijeme At home he feels like tourist postalo je jasno da to neće biti dobar koncert. To će biti izvanserijski koncert. Jon King i Andy Gill su par puta naglasili kako im je koncert u Zagrebu, prije više od 25 godina, bio najbolji koncert u karijeri, a subotnji natup u Pauku je postao opaki konkurent za preuzimanje titule. Publika je skakala, vikala, pjevala, disala sa bendom. S oduševljenjem su pratili Jona kako izvodi akrobacije dok je pjevao od mikrofona do mikrofona, skakao i izvijao se nimalo u skladu sa godinama. Izvedbu He'd send in the army glavom je platila mikrovalna koju je Jon umlatio letvom bez mislosti, Andyeva gitara je završila jednom na podu uz more buke, a nije pofalilo ni stage-divinga. Svirka je trajala oko sat ipo kada se banda povukla sa pozornice, ali ih je publika bez problema izvukla na bis.

'Oćemo još, 'oćemo još

Ponovo su se zahvalili, i otprašili sa pozornice. No publika ih je ponovo dozvala natrag. Izveli su I love man in uniform i Damaged goods te otišli sa pozornice. Ali, gomila se nije dala smiriti, usprkos činjenici da su scenski radnici počeli uklanjati instrumente, ponovo su ih zazivali na bis, uporno, dok se oduševljena četvorka nije ponovo pojavila na pozornici. Gill je najbolje opisao osjećaj koji je vladao na koncertu – kao da su se bend i publika povezali na nekom nivou, i dogodio se klik. Pošto im je ponestalo pjesama na repertoaru, izveli su ponovo Ether koja je svojom predivnom i neobičnom formom zvučala apsolutno nevjerojatno snažno. Konačno su se sva četvorica došli pokloniti publici koja ih je ovacijama ispratila sa pozornice.

Aha, nema fotografija uz tekst... Ne pitajte, nego čitajte :P Portal 'oće foto aparat! :)

napisala : KMaja