Odlikaši s Dječjeg odjela

Marino, Mario, Petar i Nikola osmogodišnjaci su koji pohađaju drugi razred osnovne škole. Umjesto u klupe njih četvorica svaki dan sjedaju za veliki okrugli stol biblioteke na Pedijatriji splitskog KBC-a. U bolnici, kažu ovi mali pacijenti, škola im je čak i draža nego kad su “vanka”...
- Danas san naučija sve misece u godini. Ima ih 12, a meni je najdraži listopad jer mi je tada rođendan - priznaje nam Petar, dok mu se prijatelj Mario muči s rimskim brojkama. Matematika je njegov omiljeni predmet, a ni hrvatski jezik mu nije slaba strana. “Razredni” kolege zezaju ga da je štreber, a kad ih pitamo znaju li oni što to uopće znači kažu - pametan momak.
Bolnička škola funkcionira već deset godina, a ocjene s Pedijatrije malim se učenicima priznaju i u njihovim školskim ustanovama.
- Djeca na odjelu znaju ostati i mjesecima, a da nakon izlaska ne bi “kaskali” za svojim vršnjacima, ovdje usvajaju novo gradivo. Za mališane koji ne mogu doći u učionicu organizira se nastava u sobama - pojašnjava učiteljica Matilda Bodrožić koja u ovom čudnom školskom ambijentu radi čitavo jedno desetljeće.
- Ne mogu vam opisati koliko mi je na početku bilo teško. Toliko sam se tuge nagledala da je i meni trebala stručna pomoć. Kad mi se nedavno došla javiti trinaestogodišnjakinja koja je prije šest godina za svog dugog boravka u bolnici naučila pisati i brojati, shvatila sam da sam ovdje korisnija nego drugdje. Odavde više ne bih nikamo iako stvarno zna biti teško - kaže ova učiteljica i dodaje kako se nastava prije svega odvija u terapeutske svrhe, ali ne samo za djecu, već i za roditelje.
- Mi učiteljice često smo im rame za plakanje. Sve ono što im je teško reći liječnicima ili sestrama kažu nama - govori Matilda Bodrožić uz koju, s bolničkom djecom, radi još šest učiteljica iz OŠ Marjan. Škola je, kaže nam predstojnik Pedijatrije, dr. Neven Pavlov, samo jedan segment humanizacije boravka djece u bolnici. Drugi, jednako tako važan, jest i veliki bolnički vrtić, odnosno igraonica u kojoj smo zatekli brojnu djecu i njihove roditelje.
- Moj je Domagoj ovdje šest tjedana i ne znamo još kad će izaći. Dođem nekoliko puta dnevno, igram se s njim; slažemo legiće, gledamo Teletubbiese...Dobro je što ne moraju biti zatvoreni u svojim sobama - kaže majka Željana Bošnjak. Odgajateljica Milena Petričević, koja na Pedijatriji radi još od 1984. godine, priča kako djeca koja ovdje dugo proborave često i ne žele izaći iz bolnice jer im se teško odvojiti od bolničkih “cimera”.
Slobodna Dalmacija, Linda Perić