Podrug(ljivo) o Smoji!?

Prije 47 godina,u prekrasnu jesensku večer, u mjestu pored Sinja, rodio se jedan dječak. Ništa na njemu nije bilo drugačije i nitko za njega ne bi rekao da se razlikuje od druge djece. Učiteljica je upravo njega uvijek prvog prozivala nakon što bi postavila pitanje, a mali Luka bi među prvima dignuo ruku, jer je već tada znao da se treba „boriti za istinu“. Nakon završene osnovne škole, i lokalni svećenik i učiteljica su ga nagovarali, baš kao i njegove roditelje da ga ne šalju u bijeli svijet, pače u crvenu jamu, tadašnji srbokomunistički, ateistički, antihrvatski, udbaško petokolonaški, paravojnočetnički grad Split u kojem svi žitelji samo "psuju (tada mali Luka još nije znao za riječ beštimaju, ali je znao ako se ikako drugačije kaže nego psuju, mora da vuče korijen iz srpske paravojne književnosti), piju i žderu".

Ali mali Luka je bio odlučan u namjeri da ode u nepoznati crveno obojeni grad u kojem su svi mrzili vlaje jer su Hrvati, u kojem je završio srednju školu, pa i Pravni fakultet dok je cijelo vrijeme bio član studentske vjeronaučne skupine sv. Dominik u Splitu kod oca dominikanca imenjaka s neobičnim prezimenom s obzirom na dužnost (Prcela). Sudjelovao je u ratu, baš kao i tisuće i tisuće Hrvata koji danas ne mogu smisliti tog istog Luku. Nakon toga se prebacivao iz stranke u stranku i uglavnom banalnim osuđivanjem svega što mu nije po volji davao etiketu komunjarskog, antihrvatskog i projugoslavenskog te srpskog. Znao je on izjavljivati da će se "uvijek svim silama boriti protiv komunizma, fašizma i antifašizma“, a njegovim izjavama se dobrano upotpunila Feralova knjiga Antologije Hrvatske Gluposti.

U gadljivom Splitu pobjede Hajduka nisu bile samo san

U vrijeme Lukinog odrastanja u tom gadljivom Splitu, u kojem je Hajduk igrao najljepši balun ikada, u kojem navijači nisu rušili stadione i uprave nego navijali, u kojem igrači nisu trčali za parama nego su ostavljali srce za klub. U Splitu u kojem su Sultans of swing odjekivali iz dvorane, a mali čovjek bio u novinama ispred propalih brakova i gadljivih smsova te primitivnih političara i sportskih dužnosnika. U Splitu u kojem se guštalo uz finu spizu, žmul vina i ugodnu zajebanciju. U Splitu u kojem je živio i radio jedan nevjerojatno srčani čovjek, genijalan pisac reportaža baš kao i kronika o mjestu koje je volio i u kojem je živio. Veliki zajebant i još veći šarmer Miljenko. Čovjek koji je ostavio iza sebe najbolju dramsku seriju u hrvatskoj povijesti, Naše malo misto koja i dan danas kada se po tko zna koji put prikazuje na televiziji, ruši rekorde gledanosti. Priča ispričana s toliko ljubavi i humora, nikad dostižna ijednom drugom autoru ili djelu (osim Velog mista). Isti taj Miljenko je utemeljio i Pomet, humorni list koji se zadržao do današnjih dana u Slobodnoj Dalmaciji.

Velika marenda na 84. godišnjicu Smojina rođenja
Isti taj Miljenko koji je napisao još prekrasnih par priča i pisama, koji je sa svojim Šarkom obilazio Split i okolicu u potrazi za štorijom o malim velikim ljudima. Isti taj Miljenko koji je bio apolitičan, i koji je više nego itko zajebavao komunizam u Malom mistu (sjetimo se scene nagovaranja tadašnjeg komunista od strane policjota da izađe iz zatvora, i njegova želja da ostane da bude veća žrtva ili ismijavanje Rokovih izjava, te epizoda božićne mise). Isti taj Miljenko kojemu je polovinom devedesetih (baš kada je naš mali Luka počinjao svoj politički život) kapsil bio, nažalost doslovno, duži od sprovoda, a na dan kad je umro, Hajduk je igrao uzvratnu utakmicu osmine finala Kupa (i na penale ispao protiv Marsonije) i čak se ni minutom šutnje nije odužio svom najvećem kroničaru (sjetimo se Malog Marinka i Velog mista) dok je na Dnevniku izrečena jedna jedina rečenica "U Splitu je umro novinar Miljenko Smoje“, da bi se poslije rata ponovno iskopao iz blata.

Smojin pogled na Split...
I nakon što je Luka sipao mržnju i govorio same budalaštine, 15.10. ove godine rekao je dosad jednu jedinu stvar s kojom se slažem: "Vrijeđa me što su Smoje i Tuđman na istom popisu“. Istina njega vrijeđa zato što je po njemu Miljenko bio: “ ...izričit i žestok Jugoslaven, protivnik Crkve i Hrvatske, mrzio je vlaje zato što su Hrvati, a promovirao je psovku, žderanje i pijančenje“. Mene vrijeđa po jednoj drugoj osnovi. Miljenko je bio sve samo ne antihrvat, pače zajebavao je sve sisteme i za razliku od spomenutog predsjednika nikada nije bio član bilo kakvog SK-a ili KPJ-a, te je kad je već riječ o spomeniku u Splitu, volio Split i Dalmaciju za razliku od gore navedenog kojem je to sve bila južna Hrvatska. To što je volio što radi, radio to sjajno i uživao u životu razlog je više za pohvalu, a ne mržnju, a da je mrzio Vlaje je besmislica jer je među ostalim, obilazio okolicu Splita i radio fantastične reportaže o dobrim i zanimljivim ljudima. Na kraju krajeva on je jedna od prvih asocijacija vezanih uz Split i uzor mnogim budućim naraštajima novinara i pisaca, a njegova djela sjajne su uspomene na pitomi Split kakav je nekada bio.

I zato Luka, imaš pravo kada kažeš da se ne smiju naći na istom popisu.

napisao: Davor Drezga