Red mučnog, red obećavajućeg

Riječ je, dakle, o suboti 7.7., prvom izdanju Outrock Festivala, s mjestom radnje u ljetnom kinu Bačvice i najavljenim izvođačima: kanadskim punk-wave legendama Nomeansnoom, svjetski najpoznatijim koprivničkim b(r)andom Overflowom, slovencima Psycho-pathom i domaćim snagama - No Commentom. Povijesni je to pokušaj stvaranja punokrvnog indie-festivala u Splitu, što je već samo po sebi toliko plemenita i revolucionarna intencija da u samom startu zaslužuje palac gore!


Posljedično, te se subote na Bačvicama očekivano nazočilo gomili organizacijskih propusta – od više od sata kašnjenja početka čitavog događaja, preko činjenice da se po dolasku na mjesto događaja svjedočilo tonskim probama bandova koji ih nisu uspjeli odraditi na vrijeme, do, naravno, činjenice kako je u konačnici koncert odslušalo tek nekoliko stotina Splićana – sigurno sramotna brojka, uzme li se u obzir da je ovo ipak drugi po veličini grad u Hrvatskoj, da je riječ o gostovanju mitskih veličina svjetskog independent zvuka te, ne manje bitno, da je cijena ulaznice od 80 tj. 100 kuna za takva imena zaista smiješan iznos.


Ovdje vrijedi spomenuti kako su izvođači što ih je za ovu prigodu okupio organizator Vlatko Pletz iz Monomedije redom imena kojima bi nastup prije deset godina, negdje 1997., već bio u njihovoj prezreloj fazi – svi su, izuzev kanadskih headlinera čiji nastanak datira još koje desetljeće ranije, grupe okupljene u ranim devedesetima.


No Comment su, znači, svoj nastup doslovno nadovezali na tonsku probu pred svojim najvjernijim fanovima, prijateljima i znancima i time odradili možda povijesnu svirku, obzirom da su u sličnim uvjetima otvoreni festivali koji su se kasnije pretvarali u jedan Exit, a sličnih bi se primjera našlo u velikoj većini domaćih i inozemnih festivala te vrste. Commenti danas zvuče podjednako snažno i čvrsto kao u vrijeme kad su prema riječima pojedinih uglednih glava domaće rock kritike devedesetih bili "najbolji band na potezu od Rijeke do Dubrovnika“. To se prije svega ima zahvaliti izvođačkoj konstanti zvučne osovine banda – bubnjara Torella i gitarista Tommyja. Akvizicija Jakova Kosanovića vrhunskog vokalista iz istog perioda splitske scene, po odlasku duše banda autora i frontmena Tese, dala je bandu potreban šuc, basist Boris korektno je odmijenio izvornog, Olega, a band se posljednjih godina uspješno ponio s neophodnim promjenama koje je donijela smjena udarnog kadra iz najboljih dana.

 
Kad je Psycho-path odsvirao prvu svoju stvar, pomislio sam: Evo izvrsnog banda. Njihov zvuk psihodeličnog noise corea sa ženskim vokalom iz druge polovice devedesetih danas je uznapredovao, proširio se i postao pokretljivijim, otvorenijim i nekako više pop, catchie, zadržavši pritom prepoznatljivi zid moćnog gitarskog feedbacka s uplivima špranci hardcorea, ali i povremenim grunge momentima, u najboljoj maniri Soundgardena, prvenstveno u vokalnoj dionici. Međutim, neobjašnjiva i nepotrebna razmažena zanovijetanja njihovog gitarista tijekom nastupa djelomično su pokvarila sjajan dojam koji je band ostavio na nižepotpisanog. Čovjek očito nije znao da svira u gradu koji već čitavo desetljeće (koncertno) ne živi i koji je u međuvremenu postao tek lenom nekih dobrih tuzemnih projekata rocka, poput Ramba Amadeusa, Urbana ili Leta 3 i bez obzira na rijetke vrijedne i uspješne domaće, uglavnom mainstream, gitarske live actove poput TBF-a, Đubriva ili Dioniza.


Sasvim suprotan, blistavo zdravi stav očitovao je frontman Overflowa Dado. Izašavši na binu pozdravio je malobrojnu, generacijski traumatiziranu splitsku indie publiku te je izrazio oduševljenje činjenicom da je dobio priliku svirati svoju glazbu na mjestu s kojeg istovremenu može gledati brodove na pučini. Potom je sa svojim kvartetom odradio svirku kojoj bi, u njezinom pop punk segmentu, Green Day mogli poći po burek, dok se, u segmentu u kojem zastupaju melodičnu hardcore komponentu, ogledaju višeglasje i instrumentalna eksplozivnost jednog Bad Religiona.


Nomeansno je danas trio veselih djedica, koji su 2006. godine objavili svoj deseti po redu album. Svoj su minimalistički, ali i progresivni jazzy – funky - punk nastup prošarali salvama internih šala i pošalica, čime ostavljaju dojam uigrane i unisone ekipe koja, razumljivo, diše i muzicira kao jedno. Njihov nastup počeo je sjajno, pobuđujućim crossover izmjenama melodioznih tema na tragu Toy Dollsa s ritmičkim pasažima a la Zappa na zasadama kasnije usvojenima od glazbenih tijela poput Primusa, ili pak u novije vrijeme eksperimentima kao što je Pattonov Mr. Bungle. Na trenutke me njihov nastup u svojoj uigranoj zrelosti podsjetio na nedavno zagrebačko gostovanje ocvalih majstora iz Tuxedomoona, međutim, po sredini gaže djedice su se zaigrali zašavši u improvizaciju koja je razotkrila bitno manje glazbeno znanje i sviračko umijeće od spomenutih legendi naglašeno artiziranog new wavea i podsjetili kako je ipak riječ o sasvim drugačijoj povijesnoj osnovi i umjetničkoj spremi.


Presviravanje prvenstveno nabrijanog bubnjara, a potom i ostale dvojice članova Nomeansnoa dovodila je, u kombinaciji s nebrušenim zvukom iz razglasa na Bačama, do čestog zamora slušnog materijala, osim u predanih obožavatelja banda, u koje se, uz ispriku i dužno poštovanje, ni nakon ovog važnog gostovanja nisam ubrojio.


Sve u svemu, na trenutke mučna, na trenutke pak obećavajuća glazbena noć u ljetnom kinu Bačvice dovedena je sretno do svog kraja te se organizatorima i budućim institucionalnim pokroviteljima preporučuje ne kao poželjna, već nužna investicija bez alternative u ovom glazbeno poharanom ćumezu od grada koji je nekad, ponajviše zbog svoje rafinirane i odgojene publike, na spomen izazivao trnce strahopoštovanja i navale adrenalina svim izvođačima nezavisnog rocka koji bi planirali tu zasvirati.

napisao: Nikola Č.
foto: Branko Č