Hrvatska je prvak svijeta!
<p>Sve one gubitničke frustracije što su se godinama gomilale, noćne more i kompleksi nestali su u djeliću sekunde, stopili su se s tim pobjedničkim zvukom sirene. Slijedi nastavak priče u Pekingu 2008.</p>
Hrvatska je prvak svijeta! Vaterpolska reprezentacija zemlje koja nikada na svjetskim prvenstvima nije stajala niti na najnižoj stubi pobjedničkoga postolja na impresivan je način okončala svoj pohod na 12. Svjetskom prvenstvu ne izgubivši niti jednu utakmicu te na tom putu savladavši aktualne svjetske i olimpijske prvake, prvo Srbe u polufinalu te potom i Mađare u finalu koje će se još dugo prepričavati. S koljena na koljeno prenositi...
Laka konjica ostala bez konja
Drama je klasični novinarski izraz kojim se opisuje neka uzbudljiva utakmica, no u slučaju sraza Hrvata i Mađara to nipošto nije pretjerivanje, ni blizu jer bio je to dvoboj epskih razmjera sa svojim junacima, ali i tragičarima. Junacima koji valjda još slave tamo negdje po pubovima melbournškoga Cityja te tragičarima koji su besramno brzo potrošili zalihu suza. Mađarska "laka konjica" ostala je u jednoj večeri "i bez kraljevstva i bez konja", i nitko im pri tome nije mogao pomoći.
Bajka o Vićanu i crnom Szivosu
S druge strane stajali su pobjednici, šampioni, najbolji vaterpolisti svijeta, a među njima ipak jedan najveći, pobjednik, šampion, najbolji vaterpolist svijeta - Frano Vićan! Veni, vidi Vićan! Nije nam, naravno, nikoga namjera posebno izdvajati, trinaest veličanstvenih nosi podjednake zasluge za zlato, ali Frano je taj pred kojim se za sve njih treba pokloniti. Hrvatska je od nedjelje 1. travnja (nije šala) postala svjetsko vaterpolsko kraljevstvo, ali kruna je na Vićanovoj glavi.
Način na koji je 31-godišnji Dubrovčanin skidao udarce i kontre Mađarima (crni Szivos je kod 7:6 za Mađare u posljednjoj četvrtini mogao riješiti susret), način na koji je gospodario vodom bio je čista poezija u bazenu. Vićanov sonetni vijenac istkan od trinaest obrana koje bi trebalo staviti u sve sportske čitanke.
Maro i Pavo uzeli stvar u ruke
Iako se činilo da Frano te večeri može sve, gol nije mogao zabiti, a kad je već tako onda su pred kraj susreta odgovornost na sebe preuzeli oni najmlađi, opet Dubrovčani, prvo 19-godišnji Maro Joković za produžetke, a onda i tri ljeta stariji Pavo Marković za konačno slavlje.
Samo slavlje je bilo pak posebna priča. Jest, svi se kupaju u bazenu kad pobjede, nije to ništa novo, ali veselje hrvatskih igrača i njihovih trenera na čelu s izbornikom/pobjednikom Ratkom Rudićem koje je uslijedilo nakon posljednjega zvuka sirene bilo je... neponovljivo.
U Peking s broja jedan
Sve one gubitničke frustracije što su se godinama gomilale, noćne more i kompleksi nestali su u jednom djeliću sekunde, stopili su se s tim zvukom sirene koji je konačno označio konac jednoj tužnoj sportskoj priči. Bio je to veliki kraj za još veći početak. Početak bajke koja će svoje iduće "čitanje" doživjeti sljedeće godine u Pekingu...
Slobodna Dalmacija, Vinko Vuković