20 godina Paklenog šunda

U listopadu 1994. svjetlo dana ugledao je Pakleni šund (Pulp Fiction) Quentina Tarantina. Danas, dvadeset godina od premijernog prikazivanja u kinima, Pakleni je šund, zajedno sa svojim soundtrackom, neizostavni dio pop kulture. 

Plakat s Umom Thurman, njezin ples s Johnom Travoltom na You never can tell, trenutak u kojem Samuel L. Jackson citira Bibliju - sve su to neke od nezaboravnih scena filma u čije je snimanje uloženo  manje od 10 milijuna dolara (što je u holivudskom kontekstu sića) da bi zaradio više od 100 milijuna i, što je mnogo važnije od novca, pobrao odlične kritike i od struke i od publike.

Osim toga, Pakleni je šund dobio i Zlatnu palmu te je nominiran za sedam Oscara, dok je Oscarom i nagrađen za najbolji scenarij, za koji su zaslužni sam Tarantino i Roger Avary. Životi dvojice plaćenih ubojica, supruge gangstera, boksača i dvojice bandita isprepliću se u brzim scenama, iščitavaju iz oštroumnih dijaloga i naziru se iza tarantinovskih eksplicitnih, nerijetko i iskarikiranih, scena nasilja uz muzičku podlogu koja šeta od rockabillya preko surf rocka do psihodelije (a ti se žanrovi donekle ujedinjuju u naslovnoj pjesmi Misirlou) i koja je i danas sastavni dio plesnih soundtracka - od klubova do srednjoškolskih tuluma. Sve su to nesumnjivo razlozi zbog kojih je Pakleni šund, koji i sam uključuje reference na pop kulturu svojeg vremena, danas postao označeni, referenca u čitavom nizu sadržaja - od filmskog svijeta do mimova na društvenim mrežama.

Bez pretenzija na dubinsku filmsku analizu ili na pokušaj detaljnog prikaza utjecaja Paklenog šunda na niz generacija već 20 godina, preostaje samo parafrazirati Honey Bunny i reći: With this film, Tarantino executed every motherfuckin' last one of us.