Sudan I

Dok je većina normalnih ljudi provodila ovo ljeto tražeći spas od nesnosnih vrućina u Jadranskom moru, mene je vrag (posao) odveo na vreli afrički pijesak, u jednu od najzatvorenijih i trenutno najproblematičnijih afričkih zemalja - Sudan. Da, onaj isti Sudan kojega ste nebrojeno puta gledali na TV-u ove godine, sa svim onim groznim slikama gladi, izbjeglica, rata itd.

Moje ime je Shanti, imam 30 godina i odrastao sam u Splitu. Već 9 godina radim u firmi koja se bavi vrlo specifičnim i često neugodnim radom u otprilike 100 zemalja svijeta. Jedna od ugovornih stavki jest šutnja u medijima. Zato vam, nažalost, što bi rekao šjor Pokisli iz Veloga mista, "nesmin kazat" za koga radim. No zato mogu reći da radim kao voditelj ICT odjela (Information and Communication Technologies) za jednu ili više zemalja, ovisi o zemlji u kojoj radim. Iako uživam upoznavati nove predjele, zemlje i kulture, često se nalazim u ratnim ili poluratnim zonama gdje je slobodno šetanje zabranjeno, fotografiranje kažnjivo, a pisanje kontrolirano od "službi". Isto tako, posao često iziskuje svakodnevni angažman, vikendi postaju misaone imenice i daleka sjećanja, što se odražava u škrtosti, površnosti i neprovjerenosti informacija koje pišem.

No, bolje ne može biti pa počnimo s dijelom kratkog portreta Khartouma, glavnog grada Sudana, kojeg sam mogao malo prošetati u svega 3 subotnja slobodna popodneva koje sam velikodušno dobio u 3 mjeseca mojeg boravka tamo. Nadam se da će vam biti zanimljivo...

Kao i u svakom Sudanskom gradu, asfalt prestaje na rubu grada i počinje pustinja (na sjeveru i istoku zemlje) ili prašuma (na jugu). Postoji samo jedan autoput, to jest asfaltirani put, kojim se povezuju najvažnija naftna nalazišta i luku Port Sudan. Ima isto tako i samo jedna željeznička trasa u čitavoj, inače prostorno najvećoj afričkoj zemlji.

Dakle, u samim gradovima ima jedna ili dvije asfaltirane, glavne ulice, promet izvan naseljenih mjesta se odvija po već utabanim tragovima onih koji su ranije prošli, ili pak avionima za one koji imaju puno novaca. Iznimka je glavni grad u kojem je dosta toga asfaltirano, ali kako kažu, tek u zadnjih 6 - 10 godina.

Posjetio sam tako muzej koji je smješten u dijelu predsjedničke palače, a predstavlja svojevrsnu povijest vladara Khartouma i Sudana. Na ulazu u glavni dio muzeja (koji je bivša Anglikanska crkva), nalazi se ostakljeni salon s bivšim državničkim autima, počevši od Rolce Roycea iz 1925 pa preko Lincoln limuzina nadalje. Uz svaki auto piše kada je prvi put uneseno u Sudan, tko se njime najviše koristio, kao i neki od najznačajnijih svjetskih državnika koji su se vozili u njemu.

Na jednom iz RR-ova iz 60-tih piše da se njime, uz Englesku kraljicu i taj rang, vozio Jugoslavenski predsjednik Joseph Broz Tito! (možemo dodati: "from Kumrowetz"... da Joseph... tc tc tc...) Nakon kratkog vremena, nemilosrdno sunce je učinilo svoje - oko 60 stupnjeva preko dana, oko 40 po noći - pa sam otišao na najčistiji i najveći bazen u ovom 4-miljunskom gradu. On se ne nalazi u hotelima nekog od razvikanih međunarodnih hotelskih lanaca koji se ovdje broje na prste jedne ruke, već u jednoj povećoj, ali starijoj hacijendi koja sada funkcionira kao hotel i izgleda prilično zanimljivo. Ima šmek latinske Amerike, prije nego bilo čega drugog. Upad 10 dolara. Gulp! Ovo "gulp" je nestalo s prvim dodirom ugodno rashlađene vode 20x10 metarskog bazena pristojne čistoće. Za očekivati, i sve ostalo je bilo jako skupo, kao npr. boca obične negazirane vode od pola litre košta 2 dolara (inače je 0.2 dolara u radnji); drugo da ne spominjemo. Nakon toga uslijedila je duga i ugodna vožnja Toyotinim Landcruiserom uz samu obalu Nila, koji upravo u Khartoumu postaje Veliki Nil spajanjem Bijelog i Plavog Nila, dijeleći time grad na 3 dijela koji se zovu Omdurman, najstariji dio grada; Khartoum North, uglavnom industrijski dio i Amarat, najnoviji, bogati dio s modernim građevinama i aerodromom usred grada.

Kasnije sam otišao k dervišima, na ceremoniju koju održavaju svaki petak na groblju(!) prije zalaska sunca. Ove se ljenčine nisu skoro uopće vrtile, ali bilo je zanimljivo za vidjeti što se sve tamo dešava, prije svega silno dokazivanje moći. Za vrijeme obreda, u gužvi mi je prišao jedan mladić obučen u ceremonijalnu nošnju i na bazičnom engleskom i francuskom objašnjavao neke osnove sufizma i islama. U gužvi je istovremeno pored mene stajala jedna mlada majka sa bebom od možda najviše godine dana. Ona i ja smo gledali prema krugu, a malu je držala u rukama. Izgleda da je jadnoj bebi to bio prvi susret sa bijelom rasom, tako da je netremice gledala u moje lice, potom je počela prstima dodirivati moju podlakticu i čuditi se, pa opet dodirivati, pa gledati svoju ruku. Poslije nekih 15-ak minuta majka je shvatila što se dešava pa se odmakla dalje. Bilo je za umrijeti od smijeha. Odmah mi je pala na pamet priča kada je kenijski bataljun UN-a otišao iz Knina prema Grahovu na snijeg.

Otišli su s prevoditeljima u neko zabito Dinarsko selo. Bilo im je prvi put na snijegu, a djeci iz tog sela je bio prvi susret s crncima. Djeca su plakala i bojala se, dirala prstima njihovu kožu pa provjeravala svoje ruke imaju li tamnih tragova na sebi. Prevoditelji su samo ležali u snijegu, bespomoćni od navale smijeha.

Jadna djeca... Jadni roditelji...

napisao: Shanti