Sudan III - Život na koncu
...on viče nešto na arapskom, jeziku kojeg nemam pojma. Osjećam da je mitraljez uperen u mene. Vičem "Hello, good evening!!!" Vadim lijevu ruku van, a desnu iznad volana da vidi da nisam naoružan. Ali mislim da teško nešto vidi jer jedino svijetlo su moji farovi u suprotnom smjeru. Vičem opet "Hello" i gledam kako mi se približava s uperenom puškom....
Dan prije mog 30-og rođendana sam zamalo poginuo. Tamo gdje se desio nemili dogadjaj, u firmi ima pravilo da moramo biti doma u 20 h, dok službeni policijski sat počinje u ponoć. Kako su mi rekli, u tom gradu, koji je na obali Nila, "neprijatelji" su odmah s druge strane rijeke i lako je prijeći s jedne strane na drugu. Zato je policijski sat preko noći, da se "bad boys" ne bi uvukli. Te večeri sam zatražio posebnu dozvolu od voditeljice ureda da ostanem raditi do ponoći, jer mi ide brže kad nema dosadnih humanoida u blizini.
Oko 23 sam se mislio da li da udarim završni udarac velikom poslu ili da odem u miru i da nastavim sutra ujutro. Živac mi nije dao mira i počeo sam raditi. Minute su tekle neviđenom brzinom, u 23.35 bio sam još duboko u poslu, iako je već bilo vrijeme za izlazne poteze, kako bih otišao u 23.45 i bio doma u ponoć. Pustio sam da se desi i sjeo u auto samo par minuta prije ponoći. To je bio jedan pick-up džip koji nema unutarnje svijetlo za kabinu. Prekrasno. Mislim se da li da upalim 4 žmigavca i vozim polako. Ne, nema smisla bez unutarnjeg svijetla. Krenem tako, polako, nabrijan na posao, nešto mrmljam u sebi i dobijam flesh slike od onoga što se može desiti večeras. Ma, neće, neće, biti će sve u redu. Put kojim trebam proći prolazi pored rezidencije čovjeka koji je predsjednik nekoliko manjih državica unutar Sudana (ima ih ukupno 26) i jako je važna faca.
Dolazim na taj put, skrećem, poslijednja misao za 4 žmigavca, opet odbijena, idemo dalje. Krećem naprijed i vidim u odsjaju nešto kao ogrtač, zastaje pred auto, šire se noge i zauzimaju stabilan položaj za nišanjenje i čujem dugi povik. Ukopan sam u mjestu. On viče nešto na arapskom, jeziku kojeg nemam pojma. Osjećam da je mitraljez uperen u mene. Vičem "Hello, good evening!!!" Vadim lijevu ruku van, a desnu iznad volana da vidi da nisam naoružan. Ali mislim da teško nešto vidi jer jedino svijetlo su moji farovi u suprotnom smjeru. Vičem opet "Hello" i gledam kako mi se približava s uperenom puškom. Osjećam čitavim bićem kako je on svakim korakom sve uplašeniji, napetiji i sve spremniji da reagira na bilo koji moj pokret ili da mu jednostavno pregori osigurač od straha i da otvori vatru. U jednom trenutku dolazi do vrhunca napetosti, on je pred okidanje, meni pucaju osigurači, krajnjim naporom volje se kontroliram da ne upadnem u vikanje i histeriju, čeličnom silom držim živce na okupu. Kažem par riječi na arapskom, to jest ime moje firme koje bi trebalo biti prepoznatljivo.
On je sada na metar, metar i pol od mene i pita me nešto. Pokušava me vidjeti, pokušava shvatiti da li sam bijelac ili ne. Mislim da me pita dokumente. Kažem mu da nemam, I am sorry. Pada mu na pamet spasonosna ideja. Kreće do početka auta, naginje se preko farova i provjerava moje riječi. Ugledao je naljepnicu s logom firme na autu. Spas! Barem me neće ubiti. Ispitivanje i zatvor su dobre opcije. Pušta me da idem, viče dalje da me puste. Vozim, jos uvijek dobrano kontroliranih živaca. Ulazim u rezidenciju, odlazim do objekta gdje jedemo i imamo dnevnu sobu. Pozdravljam svog imenjaka, kirurga i kažem mu ukratko što se desilo. Uzimam voće i idem u svoj bungalov. Tuširam se hladnom vodom. Liježem u krevet. Počinjem se opuštati, istovremeno se počinje odmotavati film svega što se desilo. I svega što se moglo desiti. Najprisutniji je taj osjećaj kad znaš da je metak u cijevi uperen u tebe. Osjećaš ga u grudima, osjećaš ga duboko u grudima, osjećaš ga u svom centru.
Isto tako, tamo sam se pobliže upoznao sa pripadnicima Dinka plemena. To je jedno od najbrojnijih plemena sa juga zemlje, vrlo fascinantog izgleda. Oni su visoki u prosjeku oko 2 metra, ta tijela su vrlo vitka i savršenih proporcija i imaju fascinantne crte lica. Službeno su najviši narod na svijetu. Moj prvi susret s njima se desio u aerodromskoj čekaonici u Khartoumu kada se pojavio čovjek od nekih 40-ak godina sa svoja 2 metra, potpuno ispravljene kičme (za razliku od naših košarkaša), lijepo obučen. Sa njim je bila njegova, pretpostavljam, kći od nekih 16-ak godina (ovo je samo nagađanje prema načinu kako se čovjek odnosio prema njoj, inače nisam uopće u stanju odrediti njenu dob). Ona je bila visoka oko 1,90m, dosta moderno obučena u dugu jeans suknju do poda, patike i lijepu košulju kratkih rukava, sa tankim pletenicama duž čitave kose, duge oko 1 metar, koje sam pobliže istraživao u avionu jer je sjedila točno preda mnom. Oboje su zračili nekim, do sada za mene neviđenim dostojanstvom, nisu se naslanjali na naslone u stolicama već su potpuno uspravljeni sjedili i pričali, u svom svijetu. Mene je nešto puklo kada sam ih vidio i još me drži.
Nije mi jasno što je, ali doživio sam nešto veličanstveno u tom prvom susretu s njima. Kao da su neki božji ljudi, kao da su nešto skroz posebno, nedodirljivo, visoko. Možda samo umišljam, ali razburićkali su sve u meni, doživio sam pravi mali potres.
napisao: Shanti