Bijeg - maja.m

Tanja je bila prva koja je obećanje sprovela u djelo.
Dok smo mi ostali ležali po surovim hridima, pogleda uprta u nebo, maštajući o životu "iza brda", ona je pakirala valiže i spremala se za Londru.

I danas u kutiji pod krevetom čuvam njena mirisna, engleska pisma, protkana engleskim frazama koje su razumljive samo onima koji su se odmakli od otočkog načina života.

Nije samo Tanja kumovala mojoj odluci da ovo što imam zamijenim onim što nemam; mi nadobudni, mladi revolucionari i tako smo oduvijek u sebi imali revolt da promijenimo svijet i "napravimo nešto od svog života".

Kako bi lakše shvatili moje riječi, uistinu je potrebno da vam kao ilustraciju prikažem otočki način života.
A on je jednostavan, makar kad si mlad i još ništa "ne vidiš".

Kojim god redom krenuli, sve se svodi na isto:
Ljeta-radna
Jesen-tužna
Zima-pusta
Proljeće-zbunjujuće

Dok su naši kopneni "drugovi" točali svoje noge u moru, mi smo ih točali u znoju rada svoga.
I sve nas je oko nas fasciniralo: veliki brodovi, mali auti, mali mobiteli, strahovita gužva, turisti svih boja i veličina, blještavilo, sjaj i krpice.
I dok smo tako ljeta provodili radno, tugujući za svime što moderno doba nosi, a nas još nije dotaklo, zime su nam ostavljale pregršt vremena i prostora za kovanje planova.
Planova o bijegu.
Nevezano kad, nevezano kud...bilo je bitno samo spasiti se i uteći odatle.
Ćak i bez pojasa za spašavanje.

Plan je dakle jednostavan: zajebi to što imaš i uvijek, ali uvijek traži "boljeg kruha od pogače".
U psihološkom žargonu, ova potreba za promjenom i nije nužno loša, no kad se o bitku otoka radi onda odljev nadobudnih mozgova i nije najbolje rješenje za perspektivu.
Cilj je već odavno zadan: dočepaj se kopna pošto poto.

I eto, ja utekla.
Ne u školu, ne za poslom nego za Njim.
Ne vjerujete?

Poznajem puno ljudi koji su svoju karijeru i novac stavili ispred rajskih vrtova okupanih mirisom mora i krikom galeba.
No poznajem i one meni slične.
Malo nas je, al' nas ima.
I veže nas samo jedno.
Glava na kopnu a srce u moru, tamo daleko...među sikama.

A hoćemo li se vratiti?
Hoćemo, svakako, još samo da dovršimo ovo di smo stali.





P.S. Godinu dana nakon "prebjega", napisala sam slijedeće:

"Dalmacijo, ti znaš da ću ti se vratit!"
I dalje mi to, kao podsjetnik, na malenom post-it-u stoji na zrcalu u kupioniku.
Ćisto da me podsjeti.

napisala: maja.m