Zvučni balon Raveonettesa
Ekipa Žednog uha u zagrebačku je Močvaru dovela danski dvojac the Raveonettes koji je, što pjesmama s novog albuma, što onim starijima, protresao svaku česticu zraka kultnog zagrebačkog kluba.
Sune Rose Wagner i Sharin Foo – the Raveonettes – prvi su se put Hrvatskoj predstavili na festivalu Terraneo 2011. Tri godine kasnije otvorenu festivalsku pozornicu zamijenili su klupskom, u zagrebačkom klubu Močvara, a zvučnu podlogu temeljenu na rockabillyju i surf rocku, spojenu s redovito mračnim stihovima, supstituirali su gotovo u potpunosti izmijenjenim zvukom, rezultatom stvaranja albuma Pe'ahi, kojim su u srijedu, 29. listopada, protresli svaku česticu zraka kultnog zagrebačkog kluba.
Album Pe'ahi sedmi je po redu album danskog dvojca i predstavlja golemi preokret u odnosu na prethodne albume (premda se začetak promjene može naslutiti u albumu Observator): elementi rockabillyja, naime, mogu se čuti još samo u fragmentima, kao primjerice u pjesmi Sisters, koja je i izvedena na koncertu, no muzičkih je slojeva na novom albumu toliko mnogo i toliko su stopljeni da ih nije lako dekonstruirati. S obzirom na specifični stil the Raveonettes je bend koji se ni prije nije mogao jednoznačno definirati a, zahvaljujući raznim inovacijama u odnosu na prethodne albume, od jače izraženog noise-pop momenta do melodičnih zvukova harfe kojima udaraju oštar kontrast žestokim gitarskim rifovima – koji su pogotovo do izražaja došli pri izvedbi Summer ends – novi je album još teže žanrovski kategorizirati.
Endless Sleeper prva je pjesma s Pe'ahija i ujedno pjesma kojom su otvorili koncert i odakle su, zajedno s rasvjetom koja je bila u savršenom skladu s ritmom (baš kao što su skladni bili i Sune i Sharin međusobno) za čitavog trajanja koncerta, počeli pumpati energiju i uvlačiti publiku u zvučni balon koji se nije rasplinuo sve do zadnje note na bisu. Ma kako danas bio kvalitetan snimljeni zvuk, nijedna njihova pjesma ne može se po dinamici usporediti s nastupom uživo, a upravo je to pokazatelj kvalitete benda. Bilo da su izvodili brže i žešće stvari (kao Hallucinations) ili laganije (kao Apparitions), one nisu gubile na snazi niti se gubio muzikom uspostavljeni kontakt s publikom; bilo da su izvodili pjesme s novog albuma ili one starije (kao That Great Love Sound i Love in a Trashcan), prijelazi nisu bili nagli nego tečni, povezani vokalima koji su odzvanjali u umjetno proizvedenoj jeki. Kad je već riječ o umjetnoj proizvodnji, treba reći da je nastup Raveonettesa u Močvari imao tehnološku podršku, što bi nekima možda i zasmetalo. S jedne strane, dakako da nastup uživo obogaćen zvukovima elektroničkog porijekla nije isto što i sirovi nastup. No, budući da nije riječ o novom bendu koji se nije već dokazao u live nastupu i budući da, recimo, spomenuti zvukovi harfe kojima su obogaćene pjesme s novog albuma ne bi bili mogući bez tehnologije, korištenje se može opravdati. Premda je elektronika sastavni dio novog albuma, bubnjevi, gitara i bas, koje Sune i Sharin nisu štedjeli – Sharin je nekoliko puta mijenjala bas gitaru – čine jezgru na koju se koncert ipak najviše oslanjao i koja je bila dovoljno privlačna da hipnotizira posjetitelje i da s njima uspostavi kontakt bez gotovo ikakve komunikacije između ili nakon pjesama.
Svakako, slagao se netko s gore ispisanim osvrtom ili ne slagao, neporecivo je da je publika uživala u svakoj sekundi nastupa i da je ekipa Žednog uha organizacijom koncerta napravila pun pogodak – obožavatelja i dobrih poznavatelja the Raveonettesa svakako je bilo a s obzirom na kvalitetu sinoćnjeg nastupa, nesumnjivo su stekli i neke nove poklonike.