Zubobolja suvremenog društva

24_11_2014 / 14:41h  |  Autor: Kristina Tešija  |  Foto: HNK Split
Zubobolja suvremenog društva

Zubobolja je poslužila kao prst koji je gurnuo domino pločice i tako započeo razotkrivanje brojnih boljki naše svakodnevice: otuđenost, manjak ljudskosti, trčanje za profitom, opijati, prostitucija.

Zlatni zmaj, drama Rolanda Schimmelpfenniga, jednog od najzanimljivijih i najčitanijih njemačkih pisaca srednje generacije, u režiji Ivana Plazibata premijerno je izvedena 21. studenog na Sceni 55 splitskog HNK-a.

U predstavi nešto duljoj od sat vremena petero glumaca promijenilo je preko dvadeset uloga. U kratkim i dinamičnim scenama Anastasija Jankovska i Andrea Mladinić izmijenile su nekoliko muških uloga, a Marko Petrić, Stipe Radoja i Nikola Ivošević sigurno su se prebacivali kako iz muških u ženske, tako i iz starijih u mlađe karaktere. Glumci ovdje nisu samo glumci, već i naratori koji nerijetko u jednom dahu izgovaraju tekst drame i popratne didaskalije. Unatoč činjenici da je gledateljima bilo poprilično lagano pratiti izmjene uloga i scena (zahvaljujući funkcionalnoj scenografiji s potpisom Ozrena Bakotića, kao i kostimima Petre Dančević), izgleda da su upravo tekst isprekidan komentarima i didaskalijama, kao i brzo i energično mijenjanje uloga razbili kazališnu iluziju i povezali stanje na sceni s realnim stanjem u Europi.

U drami koja tematizira problematiku ilegalnih imigranata i njihovu (ne)mogućnost pronalaska happy enda na europskom tlu, jednako su zastupljene priče obje strane; zapadnih „domaćina“ i istočnih doseljenika. U omeđenom prostoru jedne europske zgrade smješten je restoran Zlatni zmaj u kojem jedan Kinez bolno konstatira Boli, boli hvatajući se za truli zub. Zubobolja je ovdje poslužila kao prst koji je gurnuo domino pločice i tako započeo razotkrivanje brojnih boljki naše svakodnevice smještenih u stanovima te iste zgrade; otuđenost, manjak ljudskosti, trčanje za profitom, opijati, prostitucija. Sve ove ljudske tragedije nerijetko su izazvale smijeh publike zahvaljujući plesu, scenskom pokretu i humorističnim elementima koji su suptilno protkani kroz diskurs, da bi tragična sudbina krezubog Kineza gledanje ovog komada pretvorila u mučno, ali katarzično iskustvo.

Iako je iluzija razbijena, i svi prepoznajemo brutalne tragične trenutke sa scene, ostajemo uvjereni da se tako nešto ne događa kod nas. A možda baš u ovom trenutku, u stanu preko puta ili u susjednoj zgradi, netko viče Boli, boli. Tko zna?