Zbunjoza (kazališne) stvarnosti

Zbunjoza (kazališne) stvarnosti

Ispitivanje identiteta u Zbunjozi može se pratiti na dvije osi: jedna je vezana uz realnost a druga uz samo kazalište. Jedna propituje građansku kulturu a druga kazališne norme...

Ponoć je. Kiša bičuje okna. Nije bila ponoć. Nije padala kiša.
(Samuel Beckett, Molloy)

Citat iz romana možda se ne čini kao najsretniji početak razmišljanja o kazališnoj predstavi, no uzet je kao polazište iz jednostavnog razloga: kad bi se Playdramina predstava Zbunjoza, premijerno izvedena 14. listopada u Gradskom kazalištu mladih, prema tekstu Mariusa von Mayenburga i u režiji Ivana Plazibata, mogla zgusnuti u jezične znakove i prekodirati u četiri rečenice, onda bi ove završne, proturječne rečenice Molloya po svoj prilici bile za to prikladne. Zbunjoza je, naime, niz transformacija i kontrasta u kojem svaka naredna scena poništava prethodnu i u kojem su kazališni znakovi kratkotrajni i neuhvatljivi, bez stalne strukture i bez stalnog sadržaja.

Dvije osi, dvije stvarnosti

To, dakako, nije nov postupak i njegova se pojava može pratiti od Pirandella preko teatra apsurda do danas. Ispitivanje identiteta u Zbunjozi uočljivo je na dvije osi: jedna je vezana uz realnost a druga uz samo kazalište. Jedna propituje građansku kulturu a druga kazališne norme. Te se dvije osi povremeno ukrštaju, primjerice u trenucima kad se ruši „četvrti zid“ ili kad se ukaže na njegovo postojanje. I Pirandello je te dvije osi iscrtao u Šest lica traži autora, a neuhvatljivost identiteta, kao jedina tema koja se u Zbunjozi sa sigurnošću može uhvatiti, vidljiva je i u njegovu romanu Jedan, nijedan i sto tisuća. Naime, ako stotinu tisuća ljudi percipira pojedinca na stotinu tisuća različitih načina, on u konačnici nije jedan nego je stotinu tisuća fragmenata, a ta ga mnogostrukost poništava. Osim toga, likovi i fabula razoreni su u Zbunjozi kao što su to u teatru apsurda; dijalozi su, opet baš kao u teatru apsurda, često tek nakupina klišeja a raspad komunikacije zrcalna je slika raspada identiteta. No, u Zbunjozi fabula i likovi nisu razoreni „samo“ da bi se u kazalištu reflektirao svijet bez čvrstog uporišta u kojem su promjenjivi društveni statusi i uloge zamijenili postojane identitete ni da označi neki avangardni prekid s tradicijom (naprotiv, suvišno je i reći da su Pirandello i teatar apsurda dio tradicije), već da bi se ispitivale granice kazališne predstave, dinamika njezine strukture i sadržaja te mogućnosti glumaca.

Prednost kazališnoj stvarnosti

Činjenica da se ne mogu utaboriti u postojanom karakteru i da raspolažu samo fragmentima, otvara glumcima širok, ali i rizičan prostor u kojem su jedina konstanta njihovi međusobni odnosi i igra. Nikša Arčanin, Bojan Brajčić, Sara Ivelić i Ana Marija Veselčić u Zbunjozi su posebno međuzavisni u svojim transformacijama, no njihova im zajednička igra u kojoj energično sudjeluju otvara prostor da ispituju svoje mogućnosti, da u fragmentima likova i njihovih dobnih, rodnih i drugih identiteta koje preuzimaju, iskušavaju i govorne i glasovne sposobnosti, mimiku i pokret, da se u konačnici u tome i zabave i budu kreativni, a pritom im je granica tek plitka pozornica GKM-a. Tako premda pojedine scene sadrže tragove nekog izvankazališnog značenja, aludiraju na pojedine društvene devijacije ili su komadić kritike prema nekoj suvremenoj društvenoj pojavi, redatelj Plazibat je, čini se, ipak dao prednost kazališnoj stvarnosti, u čijem su centru glumci.

Gdje prestaje skica lika, počinje igra


Gdje prestaje skica lika – koji je često automat i karikatura i uglavnom reagira tek na fizičke podražaje – počinje glumačka igra uokvirena u sasvim jednostavnu i nenametljivu scenografiju (Ozren Bakotić) koja ne skreće pažnju s glumca i ne ometa mu kretanje. Pritom joj pomaže s jedne strane jednostavna, i vizualno zanimljiva kostimografija (Ana Marin), čija se funkcionalnost dobro ogleda u činjenici da je vreća za smeće najprije poslužila kao dio kostima vulkana, a zatim da se njome pokrije mrtvo tijelo. Ako pak glumcu otežava kretanje, kao što je to slučaj sa skijaškim pancericama ili s kostimom soba, onda to nije slučajno, nego doprinosi komičnosti. S druge strane prikladna je i glazba, koja ne funkcionira samo kao prijelaz iz prizora u prizor, nego i pojačava/održava tempo ili podcrtava komičnost i/ili ironiju, i to ne samo melodijom nego i tekstom (primjerice, Clapping song ili Wicked game).

Pritom, naravno, kazališna stvarnost nije nimalo statičnija od one izvan kazališta pa ako gledatelj nakratko pokuša prepoznati neku postojanost i na njoj temeljiti predviđanje, to mu se oduzima. Pokazuje to dobro primjer s imenima. Eva, Judith, Robert i Sebastian imena su likova (riječ je zapravo o imenima glumaca s kojima je Mayenburg radio Zbunjozu) i baš kad se učini da su imena ta jedina stalnost, redatelj ih oduzima pa Eva postaje Ana, glumica, koja u monologu parafrazira Nietzschea i otkriva da redatelja nema, da je mrtav, baš kao i bog kod njemačkog filozofa. U tom trenu raspada se i kazališna stvarnost, a reflektira se i u odsutnosti kostima i promjeni scene.

Zbunjoza na kraju Zbunjoze

Transformacije prestaju na kraju života i likova i predstave. One počinju i završavaju na kauču, kad kao jedina maska ostaju perike, brkovi i brade starog, artritičnog filozofa i znanstvenika, nekog tamo Nietzschea i Darwina a trag nekog izgubljenog uporišta i mogućnost katarze nudi se tek u pjesmi Jesus's blood never failed me yet u izvedbi Ane Marije Veselčić, pri čemu ponovno sadržaj pjesme kaže jedno a njezin poraženi, umorni i popucali glas drugo pa je tako i sam kraj ambivalentan, zbunjozan (treba reći da se ambivalentnost pojačava imamo li na umu da je Gavin Bryars ovu pjesmu stvorio nakon što ju je čuo iz usta beskućnika). To dopušta zbunjenosti da se nastavi i nakon što predstava završi a možda izazove i nemoć i neznanje, baš kao što ih je htio izazvati Beckett, ili pak odvede do pitanja o identitetu koje postavljaju i znanosti i umjetnosti: ako identitet uokviruju granice koje su istovremeno prepreka slobodi, je li onda apsolutna sloboda, lišena svih granica, i smrt identiteta?

Naravno, s obzirom na to da je riječ o Zbunjozi, lako bi se moglo reći da su sve gornje rečenice možda samo posljedica zbunjoze, ali i u tome se može vidjeti vrijednost predstave: kad kazališni jezik nije ukalupljen u statičnost i jednoznačnost, kad predstava provocira brojnim simbolima i referencama, onda i tumačenja može biti barem onoliko koliko je četvoro glumaca preuzelo identiteta. Osim toga, Zbunjoza, čak i kad se ruga, ne propisuje i ne ocjenjuje. Sasvim je onda, vjerujem, u redu da to ne činimo ni mi, nego da se bez straha igramo označiteljima i značenjima kao što čine oni koji su ovu predstavu stvorili.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 03/15 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Info zona Facebook