Tko se ruga, poseru ga
Stigli smo u Zagreb, unagi grad. Shvatih zatim prvo jutro kako je izgubio taj koncept. Nestao je vjerojatno baš ove veljače onaj tren kad se smijao s ostatkom Hrvatske snijegu u Splitu.
U jednoj epizodi Prijatelja Rachel i Phoebe pohađaju tečaj samoobrane, a Ross im pokušava objasniti da je uzalud teorijsko (pa čak i praktično) znanje bez unagija. Unagi objašnjava kao stanje potpune svijesti čijim smo postizanjem u svakom trenutku spremni za bilo kakvu vrstu opasnosti. Google kaže da je to zapravo slatkovodna jegulja, ali nekako više vjerujem Rossu, doktoru znanosti.
Jednina naslova ove serije i ja odlučismo posjetiti naslov ove serije u Zagrebu. Iz moga dotadašnjega iskustva za zagrebačku zimu nema zime. Ipak, trebalo je proći 390 km uz pomoć zimske opreme i hrane za nedajbožepotrebe. Nije bilo potrebe, ali smo ipak iskoristili blagonaklonost žena čija je glavna životna briga da nismo gladni. Put je protekao uobičajeno – lijevom trakom voze vlasnici BMW automobila, vozači makarskog autobusa i pokoji prijevoz za vlastite potrebe; desnom stranom voze svi ostali; u zaustavnoj traci Slovenac koji je, unatoč odluci o stajanju na navedenu traku uzrokovanu alarmantnim stanjem mokraćnog sustava, stavio trokut 50 m od automobila i obukao reflektirajući prsluk.
Stigli smo u Zagreb, unagi grad. Shvatih zatim prvo jutro kako je izgubio taj koncept. Nestao je vjerojatno baš ove veljače onaj tren kad se smijao s ostatkom Hrvatske snijegu u Splitu. Tih dana sam se kao pripadnica ljepšega grada naslušala javnih i privatnih provokacija. Uzaludno je bilo objašnjavati kako mi dole nemamo u podrumima lopate za snijeg i tone krupne soli, kako naši gradski autobusi nemaju zimske gume, kako grad nema dovoljno ralica i kako bi te činjenice trebale biti jasne baš kao i ona da Hrvati ne obilježavaju svoje mokrenje po cesti prslucima i trokutima.
Unatoč ogromnoj ljubavi prema Zagrebu i ljudima u njemu, odlučila sam obilježiti obljetnicu poslovice - Tko se ruga, poseru ga - u privatnom aranžmanu. Slijedom Murphijevih pravila znala sam da neću slomiti noge jer su depilirane pa sam hrabro prošetala gradom. Taksije se čekalo satima, tramvaji nisu vozili redovnim linijama, gradske ceste su stajale neočišćene. Najviše me zabrinula činjenica da svi ti ljudi koje sam srela nemaju svoju djecu, nećake ili još važnije dobrosusjedske odnose pa su sami morali izaći iz kuće. Srećom, subota nije dan kada djeca idu u školu. Ipak, likovala sam gledajući grad koji je uspješno prošao tečaj samoobrane i posjeduje svu potrebnu opremu, ali mu je izostao unagi jer je, eto, tek prosinac, a u tom mjesecu je zaista nevjerojatno da padne snijeg.