Do vrata pakla i natrag u GKMM
Na putopisnoj tribini u Gradskoj knjižnici Marka Marulića Željko Rakela prepričao je dojmove sa 30-dnevnog putovanja na kojem je sa suputnicima posjetio 12 država, prešao 12 000 kilometara i platio dvije kazne za brzu vožnju.
U četvrtak popodne, jakoj buri i vremenskim neprilikama unatoč, velika je dvorana Gradske knjižnice Marka Marulića bila popunjena skoro do posljednjeg mjesta ljubiteljima putopisa koji su došli poslušati dojmove sa bliskoistočne avanture Željka Rakele i njegovih suputnika.
Na 30-dnevnom putovanju nazvanom Do vrata pakla i natrag uz Rakelu su bili Željko Mladina, zadužen za „logistiku“, tj. kuhanje, zatim Jurica Galić, bloger koji je avanturu zapisivao i fotografirao, te Branimir Hainš, kamerman.
O ovim putnim avanturama u Info zoni je, početkom godine, pričao upravo Jurica Galić: >> Od Balkana do Vrata raja
Turska – dobre ceste, skupo gorivo
Vozilom posebno opremljenim za ovakav pothvat planirali su stići do Turkmenistana, a do odredišta su prošli kroz 12 zemalja počevši, naravno, od susjedne Bosne, gdje su sjeli na ćevape. U Srbiji su prespavali kod kolega motorista, nakon čega su se uputili u Rumunjsku.
Bukurešt ih, kaže Rakela, nije baš oduševio. Boravak u glavnom gradu Rumunjske im je bio radni zbog sređivanja potrebne dokumentacije za odlazak u Turkmenistan, a kao jedinu zanimljivost su zabilježili Palaču parlamenta, nakon Pentagona drugu najveću zgradu na svijetu, koju je dao sagraditi komunistički diktator Ceausescu iselivši stanare i srušivši cijelu jednu četvrt.
U Turskoj je Rakela pohvalio dobre ceste i komentirao skupo gorivo – litra košta čak 13 kuna. Kapadokija, regija u unutrašnjosti Turske za koju kaže da je predivno mjesto, obiluje kršćanskim crkvama i podzemnim gradovima koji su građeni i do 8 etaža ispod zemlje kako bi se kršćani obranili od neprijatelja.
Zgrada u obliku potpisa pokojnog predsjednika
Gruziju je opisao kao zemlju dobrih ljudi, ali i očitih velikih razlika između bogatih i siromašnih, te istaknuo da je poznata po Batumiju, Las Vegasu Crnog mora i arhaičnom glavnom gradu Tbilisiju. Nakon što su pogledali spilju s malo previše light showa, uputili su se u Azerbajdžan. Glavni grad Baku istaknuo se, kaže, golemim mauzolejom za njihovog pokojnog predsjednika. Uspomena na predsjednika, komentirao je Rakela, sačuvana je i u zgradi koja ima oblik njegova vlastoručna potpisa, aludirajući na karakterističnu arhitekturu Heydar Aliyevog kulturnog centra.
Uz džamiju i svjetleće nebodere, istaknuo je, Azerbajdžan je zemlja i prirodnih ljepota: na jednom dijelu brda Yanar Dagh zbog prirodnog plina ispod površine zemlje neprestano gori vatra te je prava atrakcija turistima, dok se u području kojem je zabranjen pristup nalaze blatnjavi vulkani iz kojih izvire smjesa slična cementu.
Posljednja postaja - Esfahan
Budući da su putovali tijekom listopada, u Iran su stigli za vrijeme mjeseca tuge zbog ubojstva jednog proroka prije 1700 godina. Teheranski mučenici oslikani su po čitavom gradu u kojem se, primjetio je Rakela, najviše pije čaj. Veliku gužvu u prometu s 4 milijuna motora bez pješačke zone, ali dobro razvijen metro, te srdačne ljude uvijek spremne počastiti i pričati s turistima naveo je kao karakteristike tog dijela nekadašnje Perzije.
Tu su saznali da nažalost ipak neće moći ući u Turkmenistan: četiri muškarca u velikom automobilu očito su sumnjivi i predstavljaju veliku opasnost, za razliku od Norvežanke koju su pustili u zemlju jer je putovala sama s ruksakom na leđima, komentirao je Rakela.
Tako je dvomilijunski Esfahan u središnjem Iranu, nekadašnji glavni grad Perzije, bio njihova posljednja postaja. Na Imam trgu su ih izričito upozorili na pravila ponašanja prema ženama od kojih je najvažnije da se žene ne smije dirati. Džamija koja se tu nalazi ispunjena je slikama dječaka s oružjem u rukama: mitraljezom, bazukom, kalašnjikovom, a uočili su, kaže Rakela, i vojnika s puškom.
Nakon kupovine ručno rađenih suvenira, susreli su dvije djevojke koje su im otkrile kako Iranci nisu takvi već da ih, njihovim rječima, arabic people tjeraju na rigorozna pravila.
Povratak kroz Ararat
Na povratku su prošli kroz tursku planinu Ararat (vjeruje se da se na tom području nasukala Noina arka) koja je neprestano pod kontrolom policije i paravojnih jedinica zbog borbi s Kurdima.
– Svako malo su prolazili vojni transporteri te ljudi s puškama i pancirkama. Osjeti se ta napetost i zbog toga nam nije bilo svejedno – rekao je Rakela.
Prisustvovali su i jednom kurdskom sklapanju braka, vjerojatno dogovorenom s obzirom na tužnu i uplakanu mladenku. Pucalo se s krovova, vijorile se zastave, a pao je i njihov tradicionalni ples u kolu.
Avantura se nastavlja
Rakela je naglasio da ih, dok su prolazili kroz brojne zemlje prešavši oko 12 000 kilometara, nigdje nije zaustavila policija osim u Hrvatskoj, i to dvaput – na odlasku i povratku su zbog prebrze vožnje morali platiti kaznu od 250 kuna.
Usprkos brojnim stresnim i nepredviđenim situacijama te susretima s ljudima radikalnih stavova, putovanje četiriju avanturista bilo je obilježeno smijehom, zabavom te upoznavanjem drugih kultura i stanovnika Bliskog istoka, istaknuo je Rakela. Kao čovjeku kojem je avantura dio života, poželio je Južnu Afriku ili Mongoliju kao iduće odredište, tako da s nestrpljenjem očekujemo njegovu sljedeću putopisnu tribinu.