Vožnja u suprotnom smjeru

Vožnja u suprotnom smjeru

Prosječan stanovnik Hrvatske, osim što je Hrvat, katolik i navijač, među ostalim je i potpisnik nezanemarivog broja ugovora. Najnoviji nema roka trajanja i ako ga se pokuša raskinuti nije jasno što se događa...

Prosječan stanovnik Hrvatske, osim što je Hrvat, katolik i navijač, među ostalim je i potpisnik nezanemarivog broja ugovora kojima je vlastoručnom žvrljotinom obvezao sebe i/ili svoje kućanstvo na mjesečne izdatke određenoj firmi od koje zauzvrat dobiva specifičnu uslugu. Ugovorom se tako vezao za distributera električne energije, opskrbljivača vodom, pružatelja usluge kabelske televizije, pružatelja usluge telefoniranja, pružatelja internetske usluge, mobilnog operatera, itd., da ne nabrajam više (svatko za sebe zna najbolje što je potpisao).

Pojedini smo se vezali i dodatno, planski dugoročno, za bankarske kuće podizanjem kredita u raznim valutama i na rokove svih kombinacija. Neki su se i građanski i/ili crkveno vezali, pa su svoj odnos s partnerom ozakonili brakom. Sve u svemu vezivanja ima raznih i malo tko je pošteđen te ima makar jedan ugovor.

Zajedničko svim prethodno nabrojanim ugovorima jest da nam je svima poprilično poznato na koji smo rok potpisali i što očekujemo dobiti dok traje ugovorni odnos. Poznato nam je i što se događa odlučimo li ugvor raskinuti prije isteka ugovorenog roka trajanja odnosa; tako primjerice mobilnom operateru treba platiti preostale rate, s bračnim drugom podijeliti imovinu stečenu u braku na pola, HRT-u javiti da više ne posjedujemo televizor, i tako dalje, i tako dalje.

Od ponedjeljka, prvog dana srpnja 2013. godine stanovnici Hrvatske u zbirku ugovora koje čuvaju u ladici s računima i garancijama kućnih strojeva, potpisom vladajućih i zvukom sudaranja čaša šampanjca koji zna zazvučati kao pljuska u obraz, dodali su još jedno vezivanje: za Europsku uniju. Jedinstven je ovo ugovor u zbirci ugovora koju baštinimo.

Ugovor s Europskom unijom potpisao je netko tko nije član naše obitelji, ali svejedno je ugovor dospio i u našu ladicu i svaki mjesec utječe na našu obitelj i budžet. Ugovor je to koji nema roka trajanja, nije na 24 mjeseca kao pretplatnički odnos s pružateljem usluge kabelske televizije, već na neodređeno i, ako ga se pokuša raskinuti, nije jasno što se događa.

U Lisabonskom ugovoru iz 2009. godine dodana je odredba da država članica ima pravo istupiti iz Unije - to da, mogućnost postoji. No što dalje? Ne zna se koje su posljedice. O posljedicama se pregovara. Članica koja istupa iz zajednice pregovara sa svim ostalima koje ostaju u zajednici. Ta pregovaračka neizvjesnost crna je kutija Europske unije. A u pregovorima s europskim silama maloj zemlji kakva je Hrvatska sigurno se ne piše dobro. Pregovaračka pozicija onoga tko odluči izaći slična je poziciji u ratu poraženoga: prihvaćaš što ti pobjednik nametne.

Pa kad se iz ove pozicije sagleda sva pompa oko svečanog pristupanja Europskoj uniji, kad se uzme u obzir sve ono isforsirano medijsko napuhavanje veličine i važnosti ponoćnog trenutka u kojem su se nevidljivo/nečujno/neopipljivo pripojenje i ulazak dogodili, tada se obraz zažari i grč u želucu zasmeta. Jer čitavo vrijeme govori se o kretanju u jednom pravcu, u smjeru koji su europske sile zacrtale i o onome što nas na tom putu čeka.

A što ako se smjer kretanja promijeni? Ako se poželimo vratiti? Ako poželimo voziti u drugačijem smjeru od ostatka Unije? Moguće je, da. Baš kao što i po autoputu ljudi mogu voziti u suprotnom smjeru. Ali koje su posljedice?

Info zona Facebook