U strahu od Drugačijih
Strah od Drugoga već je stoljećima jedno od najjačih ljepila među članovima etničkih i nacionalnih grupa. Mi protiv Njih. Naše sveto protiv Njihovog bogohulnog. Naše civilizirano protiv Njihovog divljeg.
Terajte to cim prije van nasi granica,zarazit cete cistu Hrvatsku kojoj nisu potrebne jos i bombe fanatiki po gradu, komentira približavanje izbjeglica jedan vrsni poznavatelj hrvatskog jezika i, čini se, jednako vrsni politički analitičar na jednom internetskom portalu. Imigranti zaposjeli park u središtu Beograda, prenosi jedna poznata televizijska kuća. Hrvatska na udaru imigranata, piše jedan cijenjeni dnevni list.
Odmah u susjedstvu, na jednom srpskom portalu, objavljen je članak čija autorica piše o osjećaju neprijatnosti zbog noćne šetnje u svojem parku zbog imigranata koji u njemu spavaju kao da im je tu mjesto. Jednako joj je neugodno šetati Knez Mihajlovom jer je promatraju strašne, omotane žene, odmjeravaju nju i njene prijateljice. Zar će im se uskoro morati ispričavati zbog golišavosti, pita se ova filozofkinja i zaštitnica zapadnjačke slobode. Ima i onih koji zazivaju Hitlera, i onih koji svoju otvorenost i kozmopolitski svjetonazor pokazuju idejom da se prihvate samo oni koji su kršćani. Neki su uključili i najmanji detalj u svoju analizu pa se pitaju kako to da su ti stranci gladni, a bicepsi im veliki k'o kuća, valjda po logici da nema pomoći dok rebra ne budu vidljivija od mišića.
Mediji koji umanjuju problematiku izbjeglica, nazivajući ih migrantima/imigrantima ili nisu svjesni razlike između ta dva termina ili je ignoriraju i time namjerno umanjuju ozbiljnost statusa osoba koje pristižu na evropske granice u strahu za vlastiti život. Nekorektan odnos pojedinih medija prema trenutno gorućoj problematici dodatno pogoršavaju brojni njihovi čitatelji. Naime, dok se samoprozvani društveni komentatori i branitelji svega hrvatskoga rado hvale kako se sjećaju gdje su bili '91., dok desnu ruku u zrak podižu oni koji '91. nisu bili ni planirani, čini se da je istovremeno nastupila i svojevrsna kolektivna, a selektivna amnezija pa se lako zaboravlja čak i kolona ratom i gubitkom izmučenih žrtava Vukovara, mahom žena i djece koji su tražili pomoć i unutar i preko državne granice? Ili je to sjećanje rezervirano za samo jedan dan u godini? Evocira se rat, a njegove pogubne posljedice i civilne žrtve nekako su nekima, eto, u drugom planu. Jesu li njihovi životi bili vredniji nego što su to životi afričke i azijske djece i, ako jesu, po čemu? Po boji kože, mjestu rođenja ili po Bogu kojem se možda mole? A što da su Austrijanci hrvatske izbjeglice potjerali suzavcem sa svojih granica kao što je to učinila Makedonija ovim, Drugačijima?
Strah od Drugoga već je stoljećima jedno od najjačih ljepila među članovima etničkih i nacionalnih grupa. Mi protiv Njih. Naše sveto protiv Njihovog bogohulnog. Naše civilizirano protiv Njihovog divljeg. Naša uređena država protiv Njihovih primitivnih plemena. Veći je to zid među ljudima nego što je bio Berlinski i veći nego što će biti onaj koji se gradi u Mađarskoj i koji bi Njih trebao spriječiti od dolaska Nama. Oni ne dolaze, nego zaposjedaju, Mi smo na Njihovom udaru. Svi su Oni teroristi i fanatici, Oni su tijela bez lica (a ako, pak, imaju lica, onda su to lica mudžahedina, muslića, kozojeba i kriminalaca koji u naručju eventualno nose bombe, a nikako djecu), nakupine živih stanica bez ikakve vrijednosti, bez želja, bez uništenih domova i kuća, bez izgubljenih poslova, bez spaljenih obiteljskih fotografija, bez mrtvih koje oplakuju, bez roditelja koje su morali ostaviti za sobom. Takav se stav dobije u jednadžbi u kojoj se predrasude zbroje s generaliziranjem pa pomnože sa strahom. A rezultat je jednadžbe uvijek isti, samo što joj je nepoznanica nekad etnička, nekad rasna, nekad rodna, nekad vjerska pripadnost.