Tužni i čemerni život uhljeba

Tužni i čemerni život uhljeba

Domaći birokratski sustav, u kojem se ne provjerava učinkovitost, potiče razmnožavanje specifične vrste - uhljeba. To su, poznato je, oni koji radno mjesto doživljavaju kao servis za plaću, a ne kao poligon za rad za opće dobro.

Nije lako biti uhljeb

Nije lako biti uhljeb. Osim što moraju sjediti u agencijama, ministarstvima i raznim administracijama, čekajući da napokon prođe neradni radni dan, oni su najomraženiji sloj društva, te su stalno na udaru opozicije kojima su na teret.

Ali čak i kad stavim dojam omraženosti sa strane, mislim da je uhljebništvo nezavidan životni put. Naime, taj životni odabir smrtna je injekcija za kreativnost. Ništa više ne umrtvljuje centar za stvaranje i konstruktivnost od bivanja uhljebom.

Kad odrastem, želim postati uhljeb

Na kreativnost najviše potiče zdrava borba za preživljavanje. A uhljebi nemaju taj luksuz, oni su u stalnom pasivnom stanju. Kreativci moraju raditi sve više da bi uzdržavali uhljebe. Mozak nekako počne odumirati čim zasjedneš u uhljebničku fotelju, ili se pak pak razvija isključivo u smjeru održavanja fotelje.

Teško je zadržati motivaciju ako nema nikakvih posljedica nerada – za uhljeba. Plaća će u svakom slučaju sjesti na račun. Ono što je zanimljivo, nitko neće za sebe reći da je uhljeb, jer su svi koji bi se mogli opisati tim terminom već razvili film u glavi da je to netko drugi. Nadam se da na poslu bar rješavaju mozgalice i križaljke da im mozak potpuno ne odumre. 

Inače, uopće ne zamjeram uhljebima, samo im ovim putem karikiram psihološki profil – uostalom, nisu oni krivi što im je sustav omogućio tu poziciju. Krivi su oni koji državne firme doživljavaju kao privatno vlasništvo te zapošljavaju nedovoljno sposobne ne misleći o pogubnoj posljedici za javno dobro. Jer, da bi se postigao konstruktivan učinak, mora postojati određena doza zdravog pritiska a, nažalost, u tvrtkama kojima je šef država, takav pritisak ponekad izostaje.

Perspektivni mladi uhljebi

Porazan je trenutni disbalans u društvu. Što je više neučinkovitih uhljeba, država više puca po šavovima od održavanja prenatrpanih uhljebničkih fotelja. Uhljebnička obitelj sve je veća, dolaze novi a stari ne odlaze. U uhljebničkoj obitelji vladaju jače spone nego one u sicilijanskoj mafiji. Zaposliti nekog svog je iznad zakona, to je prva zapovijed u stranačkoj bibliji.

Zbog hrvatskog sna o uhljebnjenju, mladi se učlanjuju u dvije najveće stranačke sekte, jer je to najsigurniji put prema uhljebništvu. Uhljebnička vrsta razvila je prilično jak obrambeni mehanizam: na komentare da oni možda pripadaju uhljebničkoj vrsti, reagiraju izrazito agresivno, kao da si taknuo u nešto nedodirljivo. Posebno me iritiraju glasni uhljebi koji se, iskompleksirani svojim uhljebništvom, brane napadom. Zar ne bi bilo puno iskrenije otvoreno priznati da si uhljeb?

Smrt kritičkog uma

Zamišjam radni vijek prosječnog uhljeba. Jednu dugu ravnu liniju bez ikakvih pomaka, uspona i padova. Ima ipak jedna velika cijena koju uhljeb mora platiti hodajući po toj ravnoj liniji: mora šutjeti. Uhljeb ne može prirodno analizirati stanje stvari. Po definiciji mora biti suženih pogleda na svijet. To je jedan oblik smrti – smrti kritičkog uma. Jer si se u tom trenutku, kad si zauzeo uljebničku fotelju, pozdravio s nezavisnim razmišljanjem. Još je jedna tužna stvar u karakterizaciji uhljeba: uhljeb ne dobiva priznanja ni medalje. Nema svojih 5 minuta slave. Može eventualno dobiti orden za poslušnost stranci. Koja god bila na vlasti.

Svaka sličnost sa stvarnim uhljebima je namjerna.

Info zona Facebook