Titanik

Titanik

„Jelka, gospu ti tvoju, pristani plakat, čuješ li me? Vodin vas u bolji svit, za dva dana smo tamo. Naći ćemo svećenika, ima toga puno u Americi. Izvu'će oni đavla. Nije ovo od Boga, Jelka, je li me čuješ?“

 Ležeći u polutami, zatvorenih očiju, pokušavao sam se skoncentrirati isključivo na disanje. Na ritam svojih udaha i izdaha. Pokušavao sam ih uskladiti s bratovim. To derište uvijek čvrstim snom spava.

Mučno je bilo u ovoj kabini. Kutija šibica s četiri ležaja i umivaonikom. Izmješani mirisi svježe lakiranog drva, majčinog sapuna, amonijaka od bratovih prljavih gaća, miris oceana i ovaj miris od nekoć ranije poznat; miris oca. Htio sam povraćati. Htio sam da me majka zagrli, udahnuti njenu kožu, zamotati prste u njenu svilenu kosu.

Umjesto toga, mogao sam samo zamišljati obrise njenog tijela na ležaju iznad mog. Mogao sam samo čuti njene suze utopljene u jastuku i njene jecaje ugušene glazbom koja je još uvijek dopirala s palube.

Očeve riječi brišu sve, vrijeme, i prostor, uspomene i note, glazbu i snove: „Četrnest godina san tuđi čovik! Četrnest godina pod tuđon zemljon, u rudničkom rovu bez zvizda, sunca i miseca. A šta li si ovo odgojila? Krvitiisusove, zna san da neće bit muško bez muške ruke. Motiku će dobit!“

Ovo je bio treći put da vidim svog oca. Prvi ne pamtim baš, a drugi je bio prije tri godine kad se brat rodio. Otac tad nije znao, mislim da je samo slutio, kolika je udaljenost između nas - otprilike jedan ocean. Nije mu bilo drago što sam niži od svojih vršnjaka. Nije mu se sviđalo moje blijedo lice i plavi uvojci koje su jutrima umivale tetke, njegove sestre, svježom ličkom rosom.

A nije ni slutio da su mi se upravo zbog tog lica sva vrata otvarala. Pogotovo don Josipova, gdje me mati često slala i puštala do kasno u noć.

Eh, sada mogu samo čeznuti za seoskim zabavama gdje je ženama i djeci zabranjen pristup. Baš kao i ovoj večeras u velikoj brodskoj sali sa sviračima limenih instrumenata. Plesati i pjevati, odjenuti raskošne haljine, osjetiti dodir svile i čipke na svojoj koži. Biti pod svjetlima. Ništa me nije moglo omesti; ni grla sa zadahom rakije, ni glasni zvižduci, ni psovke, ni dodiri prljavih ruku. Sve uvijek završi glasnim pljeskom.

„Jelka, gospu ti tvoju, pristani plakat, čuješ li me? Vodin vas u bolji svit, za dva dana smo tamo. Naći ćemo svećenika, ima toga puno u Americi. Izvu'će oni đavla. Nije ovo od Boga, Jelka, je li me čuješ?“

Biografija autorice

Marina Nazlić
rođena je u Splitu jednog studenog poslijepodneva 1977. godine. Nakon niza zamjećenih gimnazijskih zadaćnica, nekoliko tekstova na Lidranu, a u posljednjih 5 godina uspješno objavljivanih statusa na Fejsu, okuražila se pohađati Radionicu kreativnog pisanja GKMM. Kao majka troje djece, svoje uratke uglavnom stvara u tišini i miru splitskih kafana te odlučno stoji iza toga da je svaka sličnost njene biografije s biografijom J.K. Rowling namjerna.

Info zona Facebook