Odjeci TEF-a u Šibeniku

Odjeci TEF-a u Šibeniku

- Najjednostavnije rečeno – TEF je značajno utjecao na razvoj Šibenika, hranio je brojne obitelji, ali je i zagađivao. Dim i visoki dimnjaci snažno su definirali identitet grada. Ako objavite sliku TEF-a na društvenim mrežama, zasigurno će vam netko napisati: Da barem još dimi... - kaže Lana.

U Šibeniku su predstavljene novine Lane Stojićević Kad ne dime tvornički dimnjaci - TEF, piše h-alter.org.
Riječ je o autorskoj publikaciji, drugom dijelu višegodišnjeg umjetničko-istraživačkog projekta mlade šibenske umjetnice o ugasloj šibenskoj Tvornici elektroda i ferolegura. Povodom predstavljanja novog rada o TEF-u, H-Alter razgovara s autoricom Lanom Stojićević.

Od zatvaranja TEF-a prošlo je više od dvadeset godina. Kroz čitavo 20. stoljeće TEF je, uz Tvornicu lakih metala (TLM) činio okosnicu šibenske industrije i gospodarskog razvoja grada. Možemo li prvo nešto reći o značaju tvornice, što je njeno postojanje za Šibenik značilo u praksi, za svakodnevicu, za građane? Industrijska povijest je također lokalna baština koju smo dužni istraživati. Kompleksne prošle procese ne možemo gledati kao na nešto isključivo pozitivno ili negativno, ovisno o vlastitim naklonostima
U kvartu Crnica početkom 20. stoljeća otvoreno je prvo veliko industrijsko postrojenje u Šibeniku koje se čak i u službenim tvorničkim narativima percipira kao početak TEF-a.
Najjednostavnije rečeno – TEF je značajno utjecao na razvoj Šibenika, hranio je brojne obitelji, ali je i zagađivao. Dim i visoki dimnjaci snažno su definirali identitet grada. Ako objavite sliku TEF-a na društvenim mrežama, zasigurno će vam netko napisati: "Da barem još dimi..."

Vi ste odrastali u blizini tvornice. Što vama predstavlja TEF, što vas veže uz tvornicu?
TEF je zatvoren kad sam imala pet godina. Pored tvorničkog terena živjela sam u periodu rušenja postrojenja i sanacije otpada. Nitko meni blizak nije radio u TEF-u, u mom životu bio je prisutan u nazivu ulice, a u sjećanje mogu prizvati i specifičan miris koji se osjećao tijekom sanacije otpada. Za TEF sam se konkretnije počela zanimati tek 2014., daleko od moje stare crničke adrese. Tada su me najviše zanimale njegove negativne posljedice, tj. otpad koji je ostavio za sobom. Zato sam 2015. realizirala rad Crno brdo.
Fokus tog rada nije na Šibeniku, već na velikoj količini otpada koji je 2010. iz Šibenika prebačen u selo Biljane Donje u zaleđu Zadra. Kako TEF za sobom nije ostavio samo negativne posljedice, željela sam istražiti i njegovo pozitivno naslijeđe. Zato sam prošle godine tu temu prijavila na natječaj umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon i na taj način započela istraživanje koje sam nazvala Kad ne dime tvornički dimnjaci, prema naslovu članka Informativnog lista TEF-a koji je izlazio od 1963. do 1991. godine.Tefovci su pričali o fizički zahtjevnim radnim mjestima, momcima koji su usitnjavali velike komade feromangana, bušačima peći... U kontrastu s tim teškim uvjetima rada, neki radnički standardi bili su na visokom nivou

Istraživački projekt Kad ne dime tvornički dimnjaci započeli ste lani. U svoj ste rad uključili bivše radnike i građane Šibenika. Kako je tekao taj proces, koliko je teško bilo okupiti "bazu"?
Zbog dominantno dokumentarnog pristupa, ovaj projekt je poprilično drugačiji od onoga čime se inače bavim. Do sugovornika sam uglavnom dolazila preko obiteljskih poznanstava, preporuka i sl. U tvorničkim novinama moguće je pronaći mnoštvo imena bivših radnika, ali imena ne vrijede bez neke konkretne poveznice.
Ovakvi projekti nameću određena ograničenja, zato naglašavam da je izbor tefovaca subjektivan i da su na njihovom mjestu mogli biti bilo koji drugi bivši radnici. Zato pozivam bivše radnike/ce TEF-a da prisustvuju promociji novina te da se uključe u raspravu.

U Jugoslaviji su tvorničke novine bile promovirane kao medij participacije radnika u radu tvornice i u društvenom životu. Jesu li radnici s kojima ste surađivali prepoznali taj hommage, je li im bilo bitno na taj način opet kreirati narativ o tvornici?
Mislim da im se svidio taj hommage jer su uglavnom svi čitali originalne tvorničke novine, a neki još uvijek čuvaju sve brojeve. Tefovci s kojima sam razgovarala rado su podijelili svoja iskustva i stavove te su se tih vremena uglavnom prisjetili s dozom nostalgije.

Upravo 13. studenog u Šibeniku predstavljate autorske novine o TEF-u. Na predstavljanju će biti prisutni bivši radnici čija kazivanja, kako ste i spomenuli, čine važan dio novina. Možete li izdvojiti neka od razmišljanja i iskustava radnika?
Tefovci su pričali o fizički zahtjevnim radnim mjestima, momcima koji su usitnjavali velike komade feromangana, bušačima peći... U kontrastu s tim teškim uvjetima rada, neki radnički standardi bili su na visokom nivou. Prema riječima jednog kazivača: "TEF je bio grad u malom, u njemu se društveni život odvijao maksimalno, od sporta do glume."Najjednostavnije rečeno – TEF je značajno utjecao na razvoj Šibenika, hranio je brojne obitelji, ali je i zagađivao. Dim i visoki dimnjaci snažno su definirali identitet grada
Pričali su i o sitnim krađama i dišpetima, bježanju preko ograde, skupoj investiciji – filterima koji nikad nisu postavljeni, o crnoj prašini koja je sve prekrivala, o privrženosti radnom kolektivu i sposobnim inovatorskim umovima. Iako je većini žao što je TEF zatvoren, ističu da u tadašnjim okolnostima (ratno stanje i društvena klima) nije mogao opstati, barem ne na istoj lokaciji i pod istim uvjetima.

Izvojila bih dvije izjave koje dobro opisuju tadašnji društveni kontekst: "Mladoj generaciji je možda nezamislivo kako je to izgledalo. Međutim, mi smo od rođenja živjeli s TEF-om. Čovjek je vrlo prilagodljiva, da ne kažem ružno, životinja. Lako se prilagodi onome što je u njegovoj okolici. Moj otac je čitav život radio u TEF-u, to je bilo normalo. Nije se bunilo na teške uvjete rada jer se od TEF-a živjelo. Ne možete se buniti protiv onoga od čega živite." Ili: "Emotivno sam vezan uz TEF, proveo sam praktično cijeli život ovdje. Došao sam kao dijete i tu proveo cijeli život. Takvo je bilo vrijeme, došao si u jednu firmu i tu dočekao mirovinu. Nije bilo kao danas, kad promijene deset firmi. Možda ni to prije nije bila najbolja varijanta, ali takvo je vrijeme bilo, imao si sigurnost i mir. Došao sam tu kao zanatlija, pa postao KV, pa VKV, pa dobio visoku spremu – dakle, imao si mogućnosti. Tako da si nekako vezan, ali i svjestan toga što je vrijeme donijelo."
Iako je većini žao što je TEF zatvoren, ističu da u tadašnjim okolnostima (ratno stanje i društvena klima) nije mogao opstati, barem ne na istoj lokaciji i pod istim uvjetima

Čini se da je TEF danas u limbu između ekološke sanacije, rješavanja dužničko-vjerovničkih odnosa i valorizacije pojedinih dijelova prostora. Što u svemu tome ima prevagu, kakvi su prioriteti i tko ih i kako utvrđuje?
Nije teško doći do informacija o tome što je obećano, ali što će se zaista dogoditi s tim prostorom i kada će se privesti novoj funkciji ne možemo znati. Ove godine s državom je osnovano društvo Batižele, ali tek ćemo vidjeti kako će se sve to razvijati.
Teren bivšeg TEF-a nevjerojatan je kapacitet, nalazi se u neposrednoj blizini stare gradske jezgre od koje je i veći. Mogao bi značajno utjecati na budući razvoj Šibenika, ali ništa prije potpune sanacije otpada. Ako zaključak moram izvući iz suvremenog upravljanja javnim prostorom koje je često nepovoljno za lokalno stanovništvo, bojim se da će prostor većim dijelom biti iskorišten za razne privatne interese.

Istraživanja postindustrijskih krajolika često su, iako ne nužno namjerno, melankolična i nostalgična, nerijetko i površna, te trajno usidrena u pogledu unatrag. Mogu li takva istraživanja biti konkretnija - je li vam dosadašnje bavljenje TEF-om donijelo neke poučke za budućnost, za rad na boljim vremenima pred nama?
Industrijska povijest je također lokalna baština koju smo dužni istraživati. Kompleksne prošle procese ne možemo gledati kao na nešto isključivo Teren bivšeg TEF-a nevjerojatan je kapacitet, nalazi se u neposrednoj blizini stare gradske jezgre od koje je i veći. Mogao bi značajno utjecati na budući razvoj Šibenika, ali ništa prije potpune sanacije otpadapozitivno ili negativno, ovisno o vlastitim naklonostima. Iz perspektive moje generacije i moje struke, nemoguće je ne diviti se nekim aspektima radničkog standarda koji su nama danas uglavnom teško dostižni.

Tu su i lekcije o kolektivnom djelovanju, koje je danas, zaista nevjerojatno, dobilo negativne konotacije. Izostanak osjećaja za kolektivno rezultira sebičnošću koja svakodnevno na raznolike načine zagađuje i okupira javni prostor.
Tu je i lekcija o isključivom forsiranju jedne djelatnosti, bez razmišljanja o potencijalnim negativnim posljedicama. Na ovim prostorima prvo se žurilo s industrijom, da bi se onda, u skladu s novim politikama i interesima, ta ista industrija na brzinu uništila. Možda bismo iz toga mogli izvući neke lekcije o suvremenom turizmu...

Info zona Facebook