Sustipan prije i iza kulturocida

Sustipan prije i iza kulturocida

Kada šećete poznatim splitskim parkom, ne pomišljate da je to nekoć bilo zadnje počivalište mnogih naših sugrađana. Još se manje zna da je na tom mjestu počinjen svojevrsni kulturocid.

Kada šećete poznatim splitskim parkom s kojega se pruža prekrasan pogled na otoke i promatrate najljepši zalazak sunca na svijetu, kako je jednom rekao Bernard Shaw posjetivši Split, i ne pomišljate da je to nekoć bilo zadnje počivalište mnogih naših sugrađana. Još se manje zna da je na tom mjestu počinjen svojevrsni kulturocid. Radi se o Sustipanu, rtu ispod kojega se prostire Split.

Među sustipanskim  stanovnicima bio je i posljednji Trpimirović

Kao dio Marjanskog poluotoka, Sustipan se nalazi na ulazu u splitsku luku. Ovaj pošumljeni greben od jedanaestog je stoljeća domaćin benediktinske opatije, samostana sv. Stjepana pod borovima (Sanctus Stephanus sub pinis) čije vrijeme gradnje nije dokumentirano. Prva sačuvana isprava, darovnica đakona Petra, spominje ga oko 1020. godine. Opat sv. Stjepan bio je, nakon splitskog nadbiskupa, najistaknutija crkvena osoba u gradu.

O izgledu crkve i samostana ne znamo mnogo jer nam nije sačuvan ni jedan pouzdan njezin likovni prikaz, ali sigurno znamo tko je bio njegov najpoznatiji stanovnik: posljednji član hrvatske vladarske loze Trpimirovića, kralj Stjepan II., koji se 1078. godine odrekao prijestolja i bolestan povukao među redovnike da tu dočeka smrt.
U antičko doba na tom prostoru bila je neka građevina, možda villa rustica. Već se tada, vjerojatno, pokapalo na tom položaju, o čemu svjedoče raniji nalazi dvaju antičkih sarkofaga.

Zahvaljujući arheološkim iskapanjima 1959.-1962. rekonstruirao se približan izgled samostana: predromanička, tj. građevina ranog srednjeg vijeka s tradicijama ranije starokršćanske arhitekture bila je trobrodna crkva bazilikalnog oblika s unutrašnjim dvorištem i cisternom, okruženim stambenim prostorijama.

U doba epidemije kuge Sustipan je bio najčešće izvangradsko pokapalište

Ono malo pisanih podataka o crkvi ističu zapuštenost i urušavanje samostanskog kompleksa što je naročito uslijedilo nakon odlaska benediktinskog reda 1702. godine. Nadbiskupsko sjemenište, novi vlasnik cijelog posjeda, tada je uklonilo te ruševine i sagradilo malenu jednobrodnu crkvu koju je rektor Sjemeništa Nikola Didoš 1814., kada je i ona već bila ruševna, iznova sagradio.
Prije osnutka groblja Sustipan je bio, od 14. do 18. stoljeća, najčešće izvangradsko pokapalište Splićana u razdobljima epidemije kuge. Kada je austrijska vlast ipak odlučila uspostaviti izvangradska groblja i zabraniti nova pokapanja u crkvama, komisija zadužena za odabir lokacije odabrala je rt Sustipan zbog velikog prostora i mogućnosti širenja groblja, nužne udaljenosti od centra grada, ali i kulturno-estetskih razloga: uz stari samostan, čemprese i borove, na klisuri nad morem, cijelo područje krasi jedinstvena slikovitost i ljepota. Za autora projekta određen je splitski graditelj Vicko Andrić.

Sustipansko groblje nije nastajalo stihijski, nego je 1822.  godine bilo planski projektirano i prema tom planu 1825. građeno. Cijeli tlocrt je pravilna i skladna hortikulturna cjelina koja se vrlo dobro prilagodila prirodnom položaju. Koncepcija groblja je tip mediteranskog parka s naglašenom pravilnošću i simetričnošću. Središnja glavna aleja vodila je od glavnog ulaza do velikog kamenog križa i klasicističkog paviljona autora Vicka Andrića, koji je, uz klasicističku školsku zgradu kod Srebrenih vrata, jedina građevina klasicističkog stila u Splitu.

Barbarsko uništavanje grobnica i umjetničkih djela

Ovo građansko groblje, s grobnicama desetak bratovština i s tek desetak u vlasništvu plemićkih obitelji, nakon stotinu godina pokapanja nije više moglo primati nove pokojnike sve većega i brojnijeg Splita koji se naglo širio nakon Prvog svjetskog rata. Stoga je Općina oko 1920. godine zaključila da se osnuje novo gradsko groblje na predjelu Tršćenica (kasnije nazvanom Lovrinac). Konačno uklanjanje Sustipanskog groblja uslijedilo je 1941. godine, ali unatoč tome, pojedinci su se pokapali tijekom Drugog svjetskog rata.

Dok je zatvaranje groblja s higijensko-praktičnog stajališta bilo logično, barbarsko uništavanje grobnica i umjetničkih djela koja su ih krasila u razdoblju od 1955. do 1961. godine za svaku je osudu. Neke su skulpture sačuvane i odnesene u Muzej grada Splita, Arheološki muzej ili pak stavljene ispred mrtvačnice na Lovrincu, a druge bačene na jednu hrpu na novom groblju iza mrtvačnice. Još više zaprepašćuje prenošenje posmrtnih ostataka u zajedničku raku na Lovrincu tijekom kojih su radnici pljačkali mrtvace, vadili im zlatne zube, a nerijetko su i obitelji preminulih bili nazočni iskapanju.

Danas je Sustipan javni perivoj, a pod njim marina uvijek puna brodova. Lijepo uređena i osvijetljena, prigodna je lokacija za San sustipanske noći, manifestaciju koja se održava svako ljeto, a nama svima jedna lekcija o ponašanju prema onima kojih više nema i prema ljudskim rukama što rade i dobra djela koja smo dužni čuvati.

Osobe i spomenici koje je krio Sustipan

Na Sustipanskom groblju bili su pokopani mnogi istaknuti Splićani. Među pedeset tisuća pokojnika možemo spomenuti gradonačelnike i preporodne djelatnike Antu Bajamontija, Gaju Bulata, Vicka Milića, Vicka Mihaljevića, Petra i Vicka Katalinića, Lovru Borčića, Duju Rendića Miočevića, Dujma Mikačića; arheologe Franju Carraru i Karla Lanzu; graditelje Vicka Andrića i Antu Bezića; slikare i kipare Jurja Pavlovića, Vicka Meneghella Dinčića i Radovana Tommasea; pionira hrvatskog filma Josipa Karamana i druge.

Sustipanski nadgrobni spomenici – među kojima djela kipara Ivana Rendića, Tome Rosandića, Ivana Meštrovića, Franje Carrare – imali su uglavnom klesarski majstorski pečat sa sentimentalno-romantično-vjerskim porukama. Posebno su bile zanimljive grobnice desetak splitskih bratovština. U njima su ukapani pučani, većinom varoških predgrađa. Bile su to tek obične četvrtaste kamene ploče s inicijalima dotičnih bratovština, bez imena pokojnika. Zanimljivo je da su pokapani umotani u plahtu, bez lijesa, u kojemu bi se samo pokojnika dopratilo do groblja, a zatim se lijes vraćao.

Spomenimo i to da je na Sustipanskom rtu do prije Drugoga svjetskog rata bio top koji bi pucnjem najavljivao točno podne, poput onoga na Lotršćaku u Zagrebu.

Info zona Facebook