Poslušaj Struju Svijesti

Poslušaj Struju Svijesti

- Motiv nastajanja ovog albuma je bio intrinzična potreba da ovjekovječimo i povežemo trenutno stanje u svijetu (Migracije) sa čestim stanjem u svima nama (Bijeg) - objašnjavaju iz Struje Svijesti.

Novo ime na hrvatskoj glazbenoj sceni, Struja Svijesti, ima zanimljiv pristup radu i promociji. Svoju glazbu objavili su besplatno putem YouTube kanala i Bandcampa, a mi smo im se javili da popričamo o njihovoj glazbi, i poruci koju njome žele poslati u svije(s)t.

- Struja Svijesti nije bit ljudi koji je sačinjavaju, nego glazbe koju ti isti stvaraju - odgovaraju na upit da se predstave. - Cilj nam je bio povezati i jednako dati na važnosti i vizualnom dijelu koliko i glazbenom. Osim jezgre ovog benda/projekta koju nećemo sada naimenice predstavljati, htjeli bismo spomenuti neke ljude koji su gostovali u stvaranju ovoga albuma, a to su: Andrija Vrdoljak, Mislav Norac i Branimir Norac. Naposlijetku bi još naveli i Luciju Jukić, mladu fotografkinju i snimateljicu bez koje bi sve ovo bilo zakinuto za jedan veliki dio - vizualno putovanje kroz album - kažu glazbenici koji su se sami pobrinuli za snimanje i produkciju albuma.

Na pitanje koji je motiv kreiranja albuma, odgovaraju: - Motiv nastajanja ovog albuma je bio intrinzična potreba da ovjekovječimo i povežemo trenutno stanje u svijetu (Migracije) sa čestim stanjem u svima nama (Bijeg). Sam početak albuma, pjesma Postojimo li uopće? najavljuje opću atmosferu albuma koja je svojevrsna kombinacija egzistencijalizma s psihodeličnim rockom i primjesama impresionizma. Taj glazbeni motiv iz navedene pjesme se provlači kroz čitavi album kao nekakav podsjetnik tko smo i jesmo li išta uopće - kažu iz Struje Svijesti.

Par riječi o samoj struji svijesti albuma
Ljudska komedija i tragedija, zapravo se svede na isto. Gledamo zbivanje koje je stalno isto, nepromjenjeno. Sve se to čini tako nerealnim. Ljudi odlaze, a nitko novi ne dolazi. Pojedinci bježe za boljim sutra u neke sjeverne krajeve, dokle oni koji ostaju bježe od sebe samih. Ali, sustić će ih njihovi tragovi prije ili poslije. Nisu se naučili živjeti, gledati lijepe stvari, jednostavno, nisu se naučili biti. I tako kada prođe ovo postojanje što nazivamo životom (a pitanje je postojimo li uopće), žalimo za svime što nismo učinili. Bili smo stalno tu, u trenutku, a da zapravo nikad nismo bili baš tu gdje smo htjeli biti. Na samom kraju bi se upitali Pa što je Istina, zašto sam tu?. Odgovor bi najlakši bio: Tu si da dočekaš sutra.
Kada će stvari biti bolje/gore?
Sutra.

Info zona Facebook