Stranci

Stranci

Nalet ljubomore prolazi ti od nožnih prstiju do usana. Ali one ostanu nijeme. Više te ne pita kako je bilo na poslu ni kada se vraćaš. Tko je kriv?

 Tina

Nestaju i zadnje zrake sunca. Podsjećaju te da se bliži trenutak. Kao da bi zaboravila. Već neko vrijeme stojiš ispred ogledala. Pridržavaš se rukama za policu na kojoj su uredno složeni preparati za kosu i ruž boje vina. Lagano se približavaš gledajući svaku crtu, pjegu i pokoju boru. Napunila si trideset prošli mjesec. Sad ih već skupljaš kao trofeje na polici dječje sobe. Više ne nestaju s lica. One pamte tvoju priču i trenutke koji si ti obećala zaboraviti. Možda ipak tražiš onu neustrašivu dvadesetogodišnjakinju koja je spremna odmahnuti rukom i reći da se sve događa s razlogom. Ili možda savjest, nju tražiš. Duboko uzdišeš, hvataš zrak. Zastaje ti u grlu. Guši te. Posramljeno spuštaš pogled. Ulaziš u sobu. Rukom prelaziš preko miša računala. Ekran zasvijetli otkrivajući tvoj profil na Facebooku. Nema poruka. Nisi sigurna želiš li da stigne ili ne. Ti nisi dovoljno jaka da otkažeš. On možda jest. Koliko ga zapravo poznaješ? Prije nekoliko mjeseci dobila si poruku od Kikija i on je razlog tvog osmijeha, ali i pognute glave. Krenulo je oprezno i sramežljivo. Sada te sluša, daje ti savjete, priča o sebi, povjerava ti se. Osjećaš, postojiš. Bojiš se. On nije tvoj. Znaš da nije u redu. Ni Mirjani koja zna svaku sitnicu o tebi nisi se povjerila. Znaš da je ono što radiš popraćeno krikom koji ti odzvanja cijelim bićem.

Već je osam, vrijeme je da se spremiš. Ne odvajaš pogled od računala. Lagano navlačiš svilene čarape preko dugih glatkih nogu. Pogledavaš se u ogledalo smješteno na zidu spavaće sobe. Ravan trbuh, velike grudi, okrugla stražnjica. Muškarci se još uvijek okreću za tobom. Ali nikad oni koji bi ostali. Pažljivo navlačiš crnu haljinu koja ti otkriva koljena. Pogledaš još jednom u računalo. Nema poruka. Zvono na vratima značilo je da neće ni stići. Zatvaraš oči i otvaraš vrata.

Kiki

Sjediš na rubu kreveta. Po treći put u nekoliko minuta pogledavaš na ručni sat. Sedam i trideset. Skupljaš hrabrost, ustaješ, ali se kao kukavica vraćaš na svoje mjesto. Trljaš ruke jednu o drugu. Znoje se. Lomiš prste. Njihovo pucketanje odzvanja ti u ušima. Ponovno ustaješ i rukama ravnaš prekrivač. Već odavno ne pripadaš u ovoj sobi, u ovom krevetu ni osobi s kojom ga dijeliš. „Dijana, ja idem nazad u ured“, vježbaš tiho da ti glas ne zadrhti. Ustaješ i ponavljaš istu rečenicu glasno i smireno. To je bila istina svaku večer. Osim ove. Odgovara ti tišinom. „Dijana“, obratiš joj se još jednom prilazeći kožnom bijelom kauču iza kojeg je viro pramen crne kose. „Idem ja“. Nije se ni okrenula, odmahnula je rukom, pokazujući na televizor. Više se ne gledate. Ne poznaješ joj crte lice. Tvoji prsti više ne poznaju obrise njenog golog tijela. Pitaš se, ima li ona nekoga? Nekoga tko joj pomakne pramen kose s lica. Nisi ni slutio da bi se to moglo desiti tebi, a još manje njoj.

Sada više nisi siguran. Nalet ljubomore prolazi ti od nožnih prstiju do usana. Ali one ostanu nijeme. Više te ne pita kako je bilo na poslu ni kada se vraćaš. Tko je kriv? Ti koji ganjaš karijeru da bi vam priuštio život, ili ona koja te želi kod kuće. Ili te nekad željela. Na puštaj me, ne daj me. Riječi su ti na vrhu usana. Ponos ih zaustavlja. Ponos ili glupost. Prije nekoliko mjeseci otvorio si profil na facebook stranici. Povezao si se s starim školskim prijateljima i kolegama. Listajući njihove slike naišao si na Tinu. Malu klempavu Tinu, crne kratke kose, Tinu iz starog kvarta. Prošlo je dvadeset godina, poslao si joj poruku bez razmišljanja. I tako je počelo. Naivno, sve do ovog trenutka. Naravno da te razumjela, naravno da te slušala. Svaki početak obećava, pruža nadu. Ali s četrdeset shvaćaš koliko znači imati osobu koja zna kakvu kavu piješ, što si prošao sa svojim starim i da zna što te diže, a što spušta. Kada to nestane nemaš više ništa, prazna si ploča koja čeka novu školsku godinu. Znaš da ako sada izađeš iz stana, povratka nema, ali trebaš, moraš čuti te riječi od nje. „Dijana“, šapneš još jednom u nadi da će te zaustaviti. Znaš da te čula, pomakla je glavu malo u stranu i počešala se iza uha. Stranci. Uzimaš jaknu i izlaziš.

Biografija autorice

Margita Boko rođena je u Splitu. Nakon godina piskaranja upisala je Kreativnu radionicu u gradskoj knjižnici Marko Marulić. Početna nervoza, treskanje nogom i zamuckivanje u glasu kod prvih čitanja uskoro se uz odličnu ekipu i profesoricu pretvorilo u red smijeha, zabave, kreativnih savjeta i, najvažnije, rečenica koje nije ni znala da postoje u njoj.

Info zona Facebook