Sretni trolist Terranea

Sretni trolist Terranea

Bilo je dovoljno zadržati se uz jednu od četiri pozornice Terranea gdje je noć energijom prožeo zamalo kontinuirani nastup triju imena koja bi svakom štovatelju popularne glazbe trebala nešto značiti...

Draž je višednevnih festivala upravo u njihovoj šarolikosti, pa i nepredvidivosti, što se posebice odnosi na tzv. multistage događaje među kojima je i Terraneo. Za razliku od klasičnih koncerata, gdje se izvođači izmjenjuju na jednoj pozornici, više pozornica svakako stvara osjećaj fleksibilnosti jer ostavlja posjetitelju mogućnost da kreira vlastitu rutu kretanja u prostoru i zvuku.

Zbog poslovnih i drugih obaveza morao sam svoj posjet ovogodišnjem Terraneu smjestiti unutar desetak sati u noći s 8. na 9. kolovoza, no zvijezde – kako one s naslovnica, tako i one prave, udaljene svjetlosnim godinama, savršeno su se poravnale. Štoviše, bilo je dovoljno zadržati se uz jednu od četiri pozornice, u konkretnom slučaju uz onu glavnu, Terra Stage, gdje je spomenutu noć u razdoblju od 20:45 pa do negdje iza dva ujutro energijom prožeo zamalo kontinuirani nastup triju imena koja bi svakom štovatelju popularne glazbe trebala nešto značiti - piše Vjeran Stojanac za klfm.org.

>> Vjeranovo mišljenje o splitskom koncertu The Wall koje je podijelilo javnost :)


Gang Of Four (za fanove GO4) je post punk bend iz Leedsa, koji uz manje ili dulje prekide djeluje već skoro četrdeset godina. Članovi su se upoznali studirajući na koledžu Leeds Polytechnic i ma koliko to danas apsurdno izgledalo, zbližila ih je ljubav prema blues/hard rock sastavu Free. No, neka vas to ne zavara: lijevo usmjereni članovi, prihvaćajući nova kretanja u glazbi, osnovali su bend koji je postao temelj punkfunka ili alterfunka (kako vam drago).

Andy Gill i Jon King prijatelji su još iz djetinjstva, čini mi se, a nesreća benda bila je u tome da je basist, Dave Alen, jedan od najinovativnijih basista u povijesti popa, patio od kompleksa inferiornosti jer je potjecao iz radničke obitelji, dok su ova dvojica bila iz obitelji intelektualaca, te on nije uvijek mogao biti na razini njihovih rasprava (ili je tako barem umislio).

It’s not a group’s function just to be entertaining. A group should entertain and try and change things. You can’t change the actual status quo, the power structures, but you can change the way people think.

Andy Gill, Gang of Four, Melody Maker, May 1979

Gitarista Andyja Gilla u domaćem su tisku početkom osamdesetih nazivali jedinim pravim nasljednikom Jimija Hendrixa, a njihov utjecaj na scenu bivše Jugoslavije bio je nemjerljiv, posebice nakon nastupa na zagrebačkom Biennaleu godine 1981., čega oni nisu bili svjesni sve do skorog povratka u Zagreb i Beograd. Prije nastupa u Domu sportova navodno su se tresli od treme jer nikad nisu nastupali pred toliko ljudi, no bodrila ih je naša domaća new wave ekipa. Svejedno, sjajan nastup Šarle Akrobate, koji je bio predgrupa nije ih baš energizirao. Ipak je Koja (ako to ne brkam s nastupom Stranglersa) vikao da poslije koncertnog nastupa benda Gang Of Four on osobno više nikad neće imati muda svirati bas.

Nije nam bilo jasno da smo prisustvovali magijskom ultimatumu koji nam je postavio najradikalniji revolucionarni komitet koga je Britanija ikada iznedrila: Gang of Four, nekomercijalna grupa čija je osnovna svrha bila da budi ljude oko sebe. Nosili su masku agitatora komunizma jer su bili svesni da će poruka o duhovnom buđenju biti prokazana, da će ih blatiti da su sektaši, da će ih potcenjivati; i tako su nas, iako smo već znali dosta o njima i slušali njihove albume, uhvatili nespremne na legalu.

Preuzeto s portala Pionirov Glasnik

U njihovom životopisu piše, između ostalog, da se za nastupa u zagrebačkom Pauku 2009., dvadeset i osam godina nakon prvog inkarniranja na Binnaleu, krov doslovno htio dići u zrak!

Nastup na Terraneu samo je potvrdio već poznate činjenice te prisutnima pružio istinski glazbeni užitak koji je trajao nešto više od sat vremena. Hibrid punk, funk i čista energija nikad još nisu bili tako pitki, ne u konzumerističkom smislu, već u onom izvornom, rudimentarnom. Dobar dio njihove kultne sljedbe, među kojima je i autor ovog teksta, te je večeri konačno došao na svoje. Ne trebate voljeti ljude u uniformama, ali dovraga sa siromaštvom!

No, sagledamo li situaciju izvan svjetla onog početnog ushita, stvari postupno dobivaju drukčije konture. Ovaj Gang of Four, koji je relativno ranim terminom možda i propustio masovniju posjećenost, tek imenom priziva svoju inkarnaciju iz ranih osamdesetih. Od čitave je izvorne postave bio prisutan tek gitarist Andy Gill, mada je po mnogima riječ o čovjeku koji se može promatrati kao samo srce sastava. Očekivano, nastup je postavio savršen teren za odmjeravanje snaga između onih ortodoksnih štovatelja kojima ovakav odnos originalnih i novopridošlih snaga predstavlja svetogrđe, te onih manje radikalnih, kojima je bitniji bio glazbeni nego deklarativni aspekt. Svejedno kojoj od ovih skupina pripadate, ne možete poreći da su dečki iz Leedsa u situaciji kakva jest pružili maksimum!

Slično sastavu Gang of Four, ni Calexico nije nepoznanica domaćoj publici premda je do njihovog prvog hrvatskog koncerta (bio je to danas već antologijski nastup u pulskoj Areni početkom kolovoza 2005.) trebalo proći desetak godina od nastanka benda. U to je vrijeme sastav već imao za sobom četiri izvrsna albuma i zacementiran kultni status među fanovima nečega što se u širem smislu zove alternativni country, iako je njihova zvučna slika bitno bogatija i složenija. Polaganim širenjem članstva od izvorne ritam sekcije Giant Sanda (Joey Burns i John Convertino ako to uopće treba napominjati) na danas aktualnu šestorku, odnosno sedmorku, Calexico se iz elitističkog i eksperimentalnog usputnog projekta s vremenom pretvorio u primarno koncertnu atrakciju, sposobnu zapaliti i najnezainteresiraniju publiku.

Bilo bi pošteno naglasiti da je ovom nastupu Calexica prethodila prilična strka; bilo je natezanja zbog ugovora, termina i žege, koju teško podnose čak i iskusni pustinjski gušteri. Dan prije Calexico je održao koncert u Beogradu, a otprilike osamnaest sati nakon završetka šibenskog koncerta morao se pojaviti na pozornici mađarskog Szigeta.

Ako je nastup na Terraneu možda na trenutke djelovao kao nešto sažetija verzija njihovog lanjskog zagrebačkog koncerta, to im nipošto ne treba zamjeriti. Težište je postavljeno na nešto bržim i gibljivijim skladbama, što je opet uvjetovano festivalskim modelom koji ne dopušta silaske s definirane energetske crte, a popis pjesama posložen na način da otprilike ravnomjerno prekriva zasad posljednji studijski album Algiers (skladbe Dead Moon, Sinner in the Sea, Maybe on Monday…), uz povremena umetanja dokazanih hitova iz ako već ne bolje, onda barem stilski raznovrsnije prošlosti (Para, Minas De Cobre i dr.). Pridodamo li svemu tome veliko finale u koje se odlično uklopila obrada Love will tear us apart benda Joy Division, sve eventualne zamjerke postaju bespredmetne. Calexico jednostavno ne može razočarati, već eventualno regrutirati pokojeg novog štovatelja!

Zadnji element ovog sretnog trolista jest kultni My Bloody Valentine, sastav koji je tijekom osamdesetih uknjižio hrpu odličnih singlova zaokruživši priču s dva vrhunska albuma: Isn’t Anything (1988.) i Loveless (1992.). Zatim je došlo do jedne od najčudnijih priča u povijesti rocka: sastav doseže pomalo nenadanu točku zasićenja i brzo smanjuje nekad izraženu koncertnu aktivnost premda ništa nije ukazivalo na predstojeću diskografsku pustoš. Štoviše, raskid ugovora s malom nezavinsom kućom Creation te potpisivanje za uvaženi Island Records obećavali su puno više, a sljedba je s nestrpljenjem čekala onaj ključni, treći album, na kojem u pravilu padaju i bitno veća imena. Što se događalo u glavi Kevina Shieldsa, nije poznato, no novi se materijal usavršavao i modificirao puna dva desetljeća pojavivši se konačno početkom ove godine u formi longplay izdanja MBV. Bio je to možda i zadnji prihvatljivi termin jer se nad sudbinom sastava i albuma nadvila prijetnja od polaganog nestajanja u vlastitoj težnji k savršenstvu (sjetite se Briana Wilsona i njegovog nesretnog remek-djela Smile!), što se srećom nije dogodilo.

Zahvaljivali mi opet zvjezdanim poravnanjima, naglom naletu kreativne volje ili tek običnim zemaljskim pritiscima advokata velike diskografske kuće, My Bloody Valentine opet je s nama, a aktualna promotivna turneja u naporima trećerođenog ostvarenja MBV konačno ih je dovela na naše prostore.

Nastup koji je trajao standardnih (kad je o ovom sastavu riječ) devedesetak minuta neupućenima je možda djelovao kao neopravdani sonički šok, no zato je potvrdio da je ovaj sastav veličanstven u punom smislu te riječi. Prvi atribut koji se nameće pri spominjanju njihovih koncerata jest prisutnost obilnog, skoro pa opipljivog navalnog zida buke u kojoj ćete, ovisno o sklonostima i ambicijama, tražiti melodiju ili nešto posve drugo – natruhe ambijenta, nekakav skriveni potpis utisnut u materijalizirane valove ili mističnu formulu koja se ultrabrzim svjetlosnim efektima ispisuje na u formi zida posloženim pojačalima? Zaboravite, jer u ovom slučaju recept savršenog spektakla leži tek na tri oslonca – na kreativnosti,na vjernim obožavateljima i, na koncu, u izvanvremenskoj buci koja opravdava sve potencijalne ljudske strahove od prenaglašenih decibela, u rasponu od lavlje rike do rulanja Airbusa 380!

Istureni dvojac My Bloody Valentinea, Kevin Shileds i Bilinda Butcher nisu pokazali pretjeranu scensku mobilnost, no to je već konstanta čiji korijeni sežu u vrijeme kad je bend pomalo ishitreno proglašen rodonačelnikom britanskog shoegazea – kažem ishitreno jer ih je možda realnije promatrati kao proto-noise bend. Upravo je ta ograničenost u pokretima, uparena s neponovljivom dragom bukom, postala predmetom dvojbi vezanih uz kvalitetu i uspješnost nastupa, ali pitam se znaju li ljudi koji postavljaju takva apsurdna pitanja tko je uopće My Bloody Valentine i što ih čini toliko posebnima u odnosu na ostatak glazbene scene.

Za mene nema dvojbe. My Bloody Valentine jedan je od rijetkih koji u današnjem svijetu opravdavaju vjeru u nekakvu bolju glazbenu budućnost, čak i kad je ta budućnost slojevito prožeta djelićima prošlosti. You Never Should, Feed Me With Your Kiss, Only Tomorrow, Wonder 2, When You Sleep, Soon, Thorn, I Only Said… Dobro, možda baš i ne tim redoslijedom, no redoslijed je još jedan nezanemariv pojam kad je ovaj sastav u pitanju.

Dobili smo veliko finale. Dobili smo Naš Bloody Valentine i mogli smo sretni otići svojim domovima, naravno uz izuzetak onih sretnika kojima obveze nisu stale na put posjetu festivalu tijekom sva tri dana.

Tako je, eto, završio Dan drugi, Terra Stage na festivalu Terraneo.

Dogodine se vidimo ponovo, posebice ako organizatori uspiju privući imena poput ovog našeg sretnog trolista, u što ne bi trebalo biti sumnje!

Info zona Facebook