Slijepi ne žive u mraku

Živi li slijepa osoba u mraku? Sanja li u bojama? Zna li kako izgleda? Zna li kako izgledamo mi, drugi? Zna li kako izgleda realnost? Je li zakinuta za nešto? Ovo su samo neka od pitanja koja su srednjoškolci gimnazije u Trogiru 13. listopada postavili Ivanu Bogdanoviću, slijepoj osobi koja, najprije samim svojim dolaskom u školu, a zatim šalama, šarmom i čistom iskrenošću uspješno razbija predrasude i stereotipe o slijepim osobama, kao i generalno o osobama s invaliditetom.

Sljepoća je skup sport

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa, s Ivanom smo otišli u Trogir, još jedna u nizu škola koje je posjetio, još emocija i osmijeha koje je izmamio. - Sljepoća je skup sport – kaže Ivan osvrćući se se na brutalne i apsurdne cijene udžbenika za slijepe osobe, ali i zabavan – dodaje prepričavajući niz anegdota koje su mu događale, i vjerojatno će se još događati, od svakodnevnih zadataka koji znaju postati smiješna priča, pa do nekih većih susreta i poteškoća koje s lakoćom pretvara u vic.

Rušenje predrasuda i zabluda o slijepima

Spremnost da podijeli svoja iskustva i priče i otvori se ka strancima, ka pitanjima, Ivana čini važnim akterom procesa rušenja predrasuda, barijera, kao i mitova i zabluda o slijepim osobama. Jedan od takvih jest vjerovanje da ograničenost ili nepostojanje jednog osjetila pojačava druge. - To je samo logično snalaženje – objašnjava Ivan i objašnjava ovako: - Ako putem do Zagreba čuješ na radiju da je autocesta zatvorena i da moraš skrenuti s puta i voziti drugom cestom, jednostavno tako uradiš. Tako je i s osjetilima. Ako jedno nemaš, služiš se drugim.

Stvarnost je u oku promatrača

Da slijepe osobe žive u mraku, također je zabluda koju istinom smatraju osobe koje vide. - Ako ne znaš što je mrak i nikada ga nisi vidio, onda ni ne živiš u mraku.
To stanje Ivan naziva jednostavno bezosjetilnim. Boje vidim, kaže, samo vjerojatno ne onakve kakvim ih vidite vi. Zna kako izgleda, a kako izgledaju drugi, nije informacija koja bi mu ičemu posebno koristila. Na pitanje je li slijepa osoba zakinuta za išta, Ivan odgovara protupitanjem: Jesu li osobe koje vide zakinute za išta?, a odgovor na pitanje zna li kako izgleda stvarnost, povezuje s filozofijom (ipak diploma iz Filozofije radi svoje, op.a.) pa kaže: Stvarnost je u oku promatrača.

Barijere su pale

Jednostavnost kojom Ivan uspješno raspline mit ili sruši predrasudu koje možda nismo bili ni svjesni, a taložili smo je godinama, udžbenički je primjer činjenice da je najbolji način za mijenjanje mišljenja o nekome – upoznati toga nekoga. Srednjoškoci iz Trogira dobili su tu priliku zbog otvorenosti škole, odnosno individualaca za suradnju, i rezultati su u tren tu – barijere su pale. Drugi možda nisu još imali tu priliku, upoznati nekog ‘drugačijeg’ na satu razredne zajednice, ali dobit će je. Srest će, u autobusu, na ulici, u trgovini ili liftu, osobu s invaliditetom. I razmišljati, glave okrenute na drugu stranu, kakav je njen svijet. A uvijek mogu pokušati ono najjednostavnije – okrenuti se i pitati.