Sinovi srdžbe Damasa Alonsa

Sinovi srdžbe Damasa Alonsa

Priča o Dámasu Alonsu jest ona o čovjeku koji se našao na pravom mjestu s pravim kvalitetama u pravo vrijeme. Nikako nije spadao u one koje je Ujević nazivao birokratima književnosti a kakve danas viđamo na svakom uglu.

García Lorca mi je, kao uostalom i većini, dugo vremena predstavljao prvo i jedino poznato ime Generacije 27. Pamtim to kao da je bilo danas kad nam je profesor hrvatskog, inače i sam književnik, recitirao njegov antologijski Oproštaj. Kazivanje je bilo izvrsno, silno, puno želje da se hormonima sjebanoj i mislima odlutaloj omladini prenese nešto od ljepote Lorcinih stihova. Tumačenje koje je potom uslijedilo bilo je još bolje, čovjek je skakao, trčao između klupa, bacao bilježnice, iznenađivao pitanjima i odgovorima. Strast je bila bitna i poštovala se jer u tim godinama mrtva puhala nisu na cijeni. Prijehavši u Zagreb susretao sam se postepeno s djelima ostalih pripadnika izvrsne pjesničke generacije, pa su se osim Lorce pojavili i neki drugi favoriti od kojih posebno izdvajam Vicentea Aleixandrea. Maglile su mi tad pogled vrsne ljubavne pjesme kao što je, naprimjer, Jedinstvo u njoj, a ne dam ni danas tadašnje lijepe iluzije. Ne bi baš bilo pošteno da sam u tim mlađim godinama smatrao ljubav pojavom poetskom koliko je to i vozni red na južnoj pruzi. Ipak, jednog pjesnika te generacije nisam nikako uspijevao susresti u antologijama koje sam onda listao. Riječ je o Dámasu Alonsu.

Alonso se rodio 1898. u Madridu, a diplomirao je pravo i književnost. Vodio je pedantan akademski život održavajući predavanja o španjolskoj književnosti po najprestižnijim svjetskim sveučilištima i radio kao lektor u Njemačkoj, Engleskoj i SAD-u. Nije se samo istaknuo kao pjesnik već i kao dobri kritičarski duh čitave generacije u knjigama Španjolska poezija i Suvremeni španjolski pjesnici. Znao je preuzeti i prepoznati najbolje iz tradicije te je najzaslužniji za suvremeni Góngorin revival, ali je isto tako modernim senzibilitetom i nepogrešivim kritičarskim instinktom otkrivao najizvrsnije u sadašnjosti. Prijateljevao je s većinom članova Generacije 27, bdio nad njihovim stvaralaštvom, poticao i pružao svježe ideje, pametno usmjeravao. Kao pjesnik je unosio izravnije glasove u španjolsku poeziju koja je još uvijek pratila stroga metrička pravila i svojim slobodnim stihovima vjerno kriknuo tjeskobu jednog vremena. Široka kultura i erudicija dobro mu je poslužila u tvorbi znanstveno preciznih usporedbi koje su neke kritičare podsjećale na Claudelov poetski stil. Zbirka pjesama Sinovi srdžbe smatra se njegovim najuspješnijim djelom.

Ta zbirka je objavljena 1944. u zemlji koja je svoja ratna ludila već proživjela, pa se još uvijek oporavljala i lizala rane. Evo kako Alonso započinje zbirku uvodnom pjesmom Nesanica: "Madrid je grad s više od milijun leševa / (prema posljednjim statistikama) ... / I sporo mi prolaze sati dok pitam Boga, / pitam ga zbog čega mi duša sporo trune / zbog čega truli više od milijun leševa / u ovom gradu Madridu". Ovo je mračna i tjeskobna poezija, ali vedrija nije mogla ni biti u godinama frankističke čizme. Alonso se kao suvremeni madridski Job obara i na gluhonijemog Boga koji mirno prati čovjekov sve ponorniji pad dok službena politika gaji i potiče zaborav te posipa pepelom još svježe leševe – prave leševe španjolskog građanskog rata.

Priča o Dámasu Alonsu jest ona o čovjeku koji se našao na pravom mjestu s pravim kvalitetama u pravo vrijeme. Bio je postojana iskra koja je iznutra razgarala čudesan poetski vatromet koji su španjolski pjesnici priredili svijetu. Nisu ga iznjedrili kojekakvi lobiji nego je prirodno izrastao kao autoritet zahvaljujući erudiciji i izoštrenom osjećaju, nepatvorenom književnom instinktu. Nikako nije spadao u one koje je Ujević nazivao birokratima književnosti  a kakve danas viđamo na svakom uglu. Vesela ekipa koja zna sve o stipendijama, susretima, udrugama i fondovima, a u književnost se otprilike razumije kao sirota Marica u krivi kurac, danas nam je malo puno zagadila i ovaj skromni domaći literarni teren. Ali to je sad već izlizana fora o lobijima i negativnoj selekciji tipa tko brže turi lakat prije će u autobus, nešto čime za kraj ne bi valjalo prljati savršenu simbiozu i plodan suživot Dámasa Alonsa i njegove Generacije 27.

Info zona Facebook