Sindikalci me nerviraju!

Sindikalci me nerviraju!

Sindikalci me nerviraju. Ali nije samo zbog ružnih brkova. Dok s jedne strane dosadašnja ne mala trošenja/ulaganja u obrazovanje nisu donijela nikakve rezultate, druga strana traži da se ta trošenja još i dodatno povećaju.

Sindikalci me nerviraju. Ali nije samo zbog ružnih brkova (ipak, movember tek sto je iza nas), nego, totalno su nerazumni i, ako nije pretjerano za reći, autistični. Te ljude realitet kao da ne dotiče, žive u svom lala-landu, imaju neke zahtjeve, uredno podrezuju svoje brkove, brinu za svoju guzu i štrajkaju. Prije par dana štrajkali su prosvjetari i mediciniari zajedno. Zbog toga što je vlada odlučila ionako male plaće u prosvjeti još više umanjiti, oduzeti zaposlenicima neke dodatke, dodirnuti ono što je sveto – kolektivni ugovor. Umjesto da povećaju davanja u obrazovanje i znanost, povećaju plaće i broj zaposlenih (zemlja znanja, duh?!), oni ljude tjeraju na prosjački štap. Vilim Ribić, jedan od najistaknutijih sindikalnih čelnika (brkovi, must be it!), ističe kako su plaće u prosvjeti već sada petstotinjak kuna manje od državnog prosjeka – pa gdje ćete više rezati, bešćutna neoliberalna krupnokapitalistička vlado?! I čovjek kad ga čuje, ne može da se donekle i ne složi s tim, plaće uistinu jesu niske i naši najobrazovaniji jedva spajaju kraj s krajem. I to je u isto vrijeme, kako ćemo vidjeti, i nevjerojatno i smiješno. Da se malo odmaknemo od sindikata za sad, ono što jako dobro parira a često zna i nadmašiti iritantnost sindikalista jest populizam političara. Oni će učiniti sve kako bi za svoju dupad zalijepili fotelju na što duži period. Ovaj čudnovati mix groznih, iritantnih i ponekad brkatih ljudi doveo je do poprilično šizofrene situacije našeg školstva danas. Ilustirirat ću brojevima.

Bez obzira na sve žalopojke oko nedovoljnog izdavanja u školstvo, nedovoljnog broja nastavnika, nedovoljno visokoobrazovanih, brojke kažu sljedeće: od 2000. do 2010. godine broj osnovnoškolaca i srednjoškolaca se smanjio za 11,5% dok je broj nastavnika porastao za 22,5%. Dakle, prosječan broj učenika po nastavniku znatno je opao što je, kako nam kažu, jako dobro za kvalitetu obrazovanja. Ni novčana ulaganja nisu zaostajala. Gledajući sveukupno osnovno, srednje i visoko obrazovanje, u navedenom periodu izdavanje iz proračuna po učeniku je poraslo za čak 62%. Tako danas Hrvatska za javne obrazovne institucije, uzimajući u obzir BDP po glavi stanovnika, izdvaja više od prosjeka Unije, zaostajući samo za Švedskom i Maltom, a broj učenika po nastavniku je čak za sedam manji od prosjeka OECD-a. Kod nas nastavnici na svojoj glavi imaju prosječno tek osam učenika (u Uniji samo Grčka ima neznatno manji prosjek od nas) dok je svjetski prosjek čak 17. Ovakve impresivne brojke sigurno su nas lansirale u sam vrh obrazovne elite i imamo pokazatelje koji to i dokazuju, right? Naravno da ne. Zadnje Pisa istraživanje iz 2009. godine pokazuje kako su naši srednjoškolci daleko ispod prosjeka OECD zemalja na sve tri subskale: značajno zaostajemo i u vještinama čitanja i interpretiranja teksta, kao i u znanstvenom i matematičkom znanju. Situacija bolja nije ni u visokom obrazovanju, dapače lošija je. Da ne idem previše u detalje, istrest ću ono što mi padne na pamet: samovolja sveučilišta pod krinkom autonomije, pijano trošenje para, neselektivno upisivanje studenata, kako po broju (što rezultira time da će po završetku studija hrpa visit na burzi - i tu smo u europskom vrhu, drugi!), tako i po područjima (udio studenata društvenih i humanističkih usmjerenje zadnjih 20 godina kontinuirano raste, dok udio ostalih, a posebice tehničkih usmjerenje, opada), potpuna samodostatnost sveučilišta i odvojenost od gospodarskog sustava, vjerovanje da svaki MA ili PhD ima bogomdano pravo na to da država zbrine tu silnu pamet, ne/kvaliteta sveučilišta i kadra (Shanghai lista nam može dosta toga reći kao i istraživanje mreže sveučilišta Universitas 21 po kojem smo smješteni na 44. mjestu od ukupno 48 zemalja uzetih u obzir) itd. A sindikati viču još para!

Dakle, imamo jednu sasvim paradoksalnu situaciju: dok s jedne strane dosadašnja ne mala trošenja/ulaganja u obrazovanje nisu donijela nikakve rezultate, druga strana traži da se ta trošenja još i dodatno povećaju. I ne samo to, dok izdavanja u sustav školstva iz godine u godinu rastu, zaposlenima sve više pada standard. Ali ni to nije sve, dok svake godine fakulteti s oduševljenjem štancaju visoko obrazovane s očekivanjima da ih država zbrine, a država se busa u prsa s glupim podatkom o tome kako imamo čak 20% visokoobrazovanih (mahom društvenjaka i humanista), dotle sve više neshvaćenih intelektualaca trune na burzi. A što je najtragičnije, ni floskulama zaslijepljena vlada ni sindikalci parolaškog intelektualnog dometa nisu u stanju prepoznati problem, a kamoli adekvatno reagirati.

Stoga, dragi sindikalisti, ako ćete već štrajkati zahtijevajte sljedeće: zahtjevajte da se neproduktivnom višku vaših kolega uruče otkazi što će zaposlenicima automatski povećati plaće, zahtjevajte da se uklone prepreke kako bi se uz javne institucije mogle razviti i one privatne koje će zaposliti vaše kolege, zahtjevajte ukidanje kolektivnih ugovora koji svakog zaposlenika tretiraju jednako bez obzira provodi li dan gluvareći po školi ili radi kao troje svojih kolega, zahtjevajte da se plaće dodijeljuju po radnom učinku, a ne samo tituli ili senioritetu, zahtjevajte da fakulteti prestanu neselektivno upisivati studente rušeći tako vlastitu kvalitetu, zahtjevajte da se kvote, barem na javnima sveučilištima, usuglase sa tržištem rada, zahtjevajte... ma ustvari i ovo će biti dosta. Hoćete li ikada ove prijedloge uvrstiti u vaše zahtjeve? Pa naravno da ne. Dakle, business as usual: potkreši brčinu i – štrajk.

Info zona Facebook