Septička jama s kartoline

Septička jama s kartoline

Nije da će sutra i na našim trgovima kao tamo kod Šeherezade letjeti suzavci i udarati vodeni topovi jer se ljudima nakupilo sranja u prsima i ispred nosa, ali mogao bi netko na rivi iz protesta glasno spustiti šalicu kave na stol...

Ne treba nikamo ići
nigdje drugdje tražiti
što jest i tu je


Tonči Petrasov Marović
(stihovi s postolja štandarca na splitkoj Pjaci)

Polako, ali sigurnim korakom prema naprijed Split se mijenja. Napreduje. Poprima konture lica gradova koji bi htio biti kad odraste. Dugo već vježba podnošenje udaraca u obraz od onih koji se kunu da mu previjaju rane. Trpi i prima još – ma još on može podnijeti, samo nabacite! Uzdiže se Split iz sredine s kojom je srastao, za glavu nadvisuje nevolju kako novi križ proviruje iznad Marjana. Podiže suknju, pokazuje noge pune masnica i posjekotina i bez stida, tiho, na prstima, kreće Split, poput pijane balerine cupka s osmijehom od izbijenih zuba prema Europi.

Split postaje velik grad. Možda brojke iz popisa stanovništva ne govore tome u prilog, ali istina je. Onim važnijim, sadržajem, Split postaje velik. Negdje sigurno postoji dugačak popis stavki uz koje netko stavlja malene kvačice viđeno kraj svake od onih koju je Split ispunio da bi doživio metamorfozu u svjetsku metropolu. Poput Londona. Poput Pariza. Istanbula. Malo još nedostaje, malo da ponos građanina svjetskog velegrada kao cvijet izraste i u nama. Da bljesne poput žute petokrake na plavoj podlozi.

Nema mu se što prigovoriti. Gradovi poput Splita su traženi. To su mjesta na glasu. Sredine u usponu. Zvijezde koje treba slijediti jer njihov prasak tek treba nastupiti. Sad, dok još nisu svi navalili, sad treba iskoristiti priliku i pozicionirati se dobro. Valja zauzeti dobar položaj jer stranci samo što nisu nahrupili, autobusima, charterima, masovno kao Hrvati pogonjeni sapunicom u Tursku. Split je idealno mjesto za odmor, kažem ti. Pravo mjesto za život, za odgajanje djece. Nema gdje nije dobro, uzduž i poprijeko.

Ima Split baš sve što je potrebno, sve što grad čini svjetskim, velikim. Dobro govori predizborna parola novoizabranog dizel gradonačelnika: Split nije samo grad s kartoline. Ne, nije! Mnogo živopisniji je ovo grad. Split su i rubni kvartovi sa probužanim septičkim jamama koje puštaju govna i mokraću u tlo jer je to dosta povoljnije nego naručiti cisternu za pražnjenje. I kvartovi koji imaju šest kladionica, dvadeset i četiri kafića, a nemaju dječje igralište, školu i vrtić, to je isto Split. Split ima i predivnu novouređenu zapadnu obalu bez ijednog upečatljivog detalja kojeg bi domaći čovik, a i stranac poželio vidjeti na kartolini, visoku kamenu obalu bez skala kojima bi slučajno upalo dijete, žena, muškarac moglo izaći iz mora van, jer bolje je bez skala, one samo smetaju, neće valjda nitko upasti, a ovako bez njih se lijepo može još jedan brod privezati. Svjetski Split ima i ljude koji se u dvorima na novoj obali smjenjuju da bi se natjecali tko će lošije voditi Grad. Zakon sile ima Split u licu navijačke mase čije je urlanje i virusna raširenost onoga što nazivaju muralima nedodirljiva svetinja. Ima Split i svoju zaklanu djevojku na šumovitoj šetnici. I bombu podmetnutu pod odvjetnikov automobil koja eksplodira usred noći u mirnom kvartu. Kamen koji leti u glavu onoga tko u očima bacača nije isti, tko je (ja, razumiš ti mene, odlučujen ko je kak'i) drugačiji. Policiju kojoj kažeš da te netko upravo mogao ubiti, a oni se smiju. Starce nagnute nad kontejner (mora da je u njima nešto dobro kad ih toliko zaviruje). Dom mladih koji je star i opasan za korisnike. Vozače kojima je pavlovljev refleks stisnuti gas kad vide crveno. Jedva vidljive pješačke prijelaze na najfrekventnijim cestama. Dvjesto osamnaest metara uređene biciklističke staze isprekidane s tri parkirališna pristupa. Neproduktivne uhljebe na sveučilištu čiji lobi štiti svoje pripadnike, a zbog čega mladi ne mogu dobiti šansu na vrijeme. Kulturne ustanove upitne vrijednosti (drama HNK, Književni krug Split, …) s nezasluženim proračunskim primanjima. To i još mnogo toga, te još više obećanja, čini Split Splitom.

Oduvijek mi je bila želja živjeti u uređenoj svjetskoj metropoli s mnoštvom zbivanja. Kad se malo bolje zagledam, zapravo sam već tu, živim. Treba pripaziti sa željama. Nije da će sutra i na našim trgovima kao tamo kod Šeherezade letjeti suzavci i udarati vodeni topovi jer se ljudima nakupilo sranja u prsima i ispred nosa, ali mogao bi netko na rivi iz protesta glasno spustiti šalicu kave na stol, lupiti o tanjurić da svi čuju ili nedajbože nabiti naočale na nos, pokidati listić iz kladionice, sklopiti novine i ljutito odšetati kući (jer ga je mama zvala na ručak). Toga me je, dok živim u splitskoj metropoli, najviše strah.

Info zona Facebook