Sanjar u meni

Sanjar u meni

Sjećanja na tebe polako nestaju, a ponekad mi se čini da nestajem i ja zajedno s njima. Pokušavam se prisjetiti tvojih očiju, ali njihova snaga uzima previše od mene....

Najdraža, odlazio sam sa mjesta posljednje bitke pokušavajući se prisjetiti tko me ovdje poslao. Jesu li moji razlozi bili pravedni ili sam i ja pokleknuo pred izazovom koji je bačen pred mene. Gledam kapljice krvi kako me prate dok se krećem prema Meandriju i nadam da ću preživjeti dovoljno dugo da ga još jednom vidim. Možda... Možda poželiš doći mi ususret, još samo ovaj put. Neću te moliti ni preklinjati. Želim da sama tako odlučiš.

Sjećanja na tebe polako nestaju, a ponekad mi se čini da nestajem i ja zajedno s njima. Pokušavam se prisjetiti tvojih očiju, ali njihova snaga uzima previše od mene. Znam da je tvoja sudbina vezana za veći plan nego što smo nas dvoje i upravo zbog toga ovu bol čuvam samo za sebe. Ipak, nadam se da ću te jednom gledati kako mi dolaziš ususret, neopterećena borbama i spremna da mi se vratiš do kraja našeg vremena. No znaš, Neya, ja sam sanjar i moji snovi nemaju uporišta u stvarnosti, ma koliko ih moja mašta pokušavala pronaći.

Tako te dugo želim vidjeti!

Opet bježim u prošlost i prisjećam se tvoje obuke - vremena u kojem sam te promatrao, učio, volio. Hladna su argijska jutra bez tebe u mom naručju. Čak i voljena pustinja gubi svoj sjaj. Oprosti što to govorim, ali tako osjećam. Nikada nisam mislio da ću se osjećati tako praznim kada nekoga ne bude u mom životu. Nadam se da je to ljubav, iako, nekada se čini kao kletva. Kletva predana od bogova da me dokrajči dok se ne vratim opet, nov i zaštićen, bez sjećanja na tebe.

Sada si i lažem. Onaj sanjar u meni želi se sjećati svega; tvojih dodira, suza, osmijeha.

Konačno, padam na koljena. Želim li prijeći na drugu stranu i iznova se roditi? Ne, morat ću predugo čekati da te nađem. A, najdraža, našao bih te, i u tom slučaju! Znoj se slijeva niz moje tijelo i gubi u zrncima žućkastog zlata koje presijava Sunce. Zjenice mi opet šalju tvoje slike dok se moj um pokušava prisjetiti tvog osmijeha. Nažalost, uspijeva i u tome. Sve se više gubim, i zadnje što vidim je kako se pijesak omotava oko mene u pokušaju da me zaštiti. Nemoguće, kakva čudna pomisao!

Budeći se, više ne osjećam pustinjska isparavanja. Kao da sam tu, ali opet negdje drugdje – nesputan i nedirnut okovima svoje prošlosti. Gledam svoje tijelo i vidim kako sam postao jedno sa mjestom na kojem se nalazim. Nisam siguran osjećam li sjetu za nekadašnjim izgledom. Ne, nisam nikada mislio da me određuje vanjština. U životu sam do sada čuo razne bajke o pustinjskim stvorenjima, a sada sam i sam postao jedno s tom prirodnom silom. Ona mi duboko iz svojih njedara daje energiju dok koračam dalje prema gradu moje mladosti – Meandriju. Sada znam da je moj povratak tamo neupitan. Osjećam se kao nekada dok sam slušao tvoje riječi, a pustinjski vjetar nas je hladio i pamtio naše zakletve, snove i nadanja. Iako su od tada prošle nebrojene godine, nadam se da ih je upamtio. I očekujem da će neke od naših želja uskoro biti ispunjene.

Kako bi reagirala na moje trenutne misli? Rekla bi da sam lud? Ne, rekla bi da sam tvoj sanjar. Mi smo zapravo kao jedno biće. Ja letim visoko u oblacima, dok si ti čvrsto na zemlji. Nalazimo se na pola puta ne znajući tko će se jednog dana pridružiti kome. Govorim ti o perspektivi koju imam na nebesima dok ti meni pričaš o ljudima i njihovim borbama, energiji koju osjećaš u tom slavlju života.

Sada već vidim čuveni grad kako prkosi pustinji i prolaze me srsi dok mu se približavam. Sa svakim korakom sjetim se nekog događaja iz prošlosti kojeg sam tu proživio. Dok mu prilazim grad je sve ljepši i bučniji. Točno onakav kakvim ga pamtim. Pitam se o djeci koja su iza njegovih zidina odrastala dok me nije bilo.

Napokon, stajem pred vratima i osjećam... Što osjećam? Naznake prijevare? Krećem naprijed i iluzija nestaje, ali me ne ostavlja razočaranim. Kada svaki dan gledaš u lice smrti, ovakve stvari ne doživljavaš kao poraz, već nastavljaš dalje prema cilju.

U pustinji je večer, ispucale usne traže vodu... dok ja tražim samo i uvijek tebe.

Biografija autora
Ivan Barić rođen je 1983. godine u Splitu. Onda kao da je netko pokazao na mene. Na mene na Zemlji kojeg grije jedno Sunce, kojeg hladi jedno Sunce, koji je u jednoj galaksiji zauvijek a ostalima se ne zna broja. Koje su tu blizu, gotovo nadohvat ruke kad je pružiš onako visoko gore, a opet tako daleke i mračne i možda tužne jer nikad govoriti sa mnom neće. A, možda, možda bi ipak htjele?

Info zona Facebook