S Rundekom od Indije do Brača
Negdje iza ponoći završilo je glazbeno putovanje oko svijeta u tri sata, ali vjerujem da će raznoliki zvukovi ovog bogatog glazbenog pejzaža, koji su na trenutak ispunjavali Amfiteatar kao da je na pozornici cijeli orkestar, ostati još dugo u sjećanju splitske publike.
U Amfiteatru splitskog Doma mladih, malo iza najavljenog početka koncerta u devet sati, Rundek Cargo Trio odveo je, 2. listopada, splitsku publiku na gotovo trosatno glazbeno putovanje od Indije do otoka Brača, gdje je i snimljen veći dio novog albuma Mostovi.
Uštimavajući se još na sceni koja je izgledala kao minimalistički uređen dnevni boravak, Dušan Vranić Duco koji je tijekom koncerta paralelno svirao klavir, harmoniku, gitaru, udarao u def, pa čak i u stolac na kojem je sjedio, našalio se da bi mogli odmah sad iskoristiti vrijeme za pauzu. Darko Rundek se napokon obratio uzbuđenoj publici riječima: Hvala vam što ste došli kod nas kući! i započeo koncert ritmičnom pjesmom Džaba s novog albuma, o nezasitnosti malog čovjeka koji uvijek želi više. Uslijedila je Indija, obojena istočnjačkim melosom, s odličnom Isabel na violini, koja je pobrala prvi pljesak, slikovitim stihovima i izmjenom tempa na kraju pjesmom koja je na trenutak oživjela Indiju, više za one gladne dodira, nego one gladne spoznaje. Nakon toga splitska je publika imala priliku čuti Don Juan, možda najbolju pjesmu s novog albuma, čiji su sjetni stihovi i solo dionica ječeće violine, uz pratnju harmonike izazvali trnce i pravi emocionalni vatromet popraćen gromoglasnim pljeskom.
Prije nego što su odsvirali dobro poznate Ruke, dobro raspoloženi Duco upitao je publiku: Jeste li uzeli pive sa šanka? Živili!. Potpuno probijanje leda nastavilo se uz probijanje publike koja je još uvijek nadolazila u valovima, pa su neki sjedili na stepenicama, neki su se prešetavali, neki odlazili po pivo, ali svi skupa osjećali su se kao kod kuće što, izgleda, nikome nije smetalo. Atmosfera se nastavila pojačavati s Haustorovim draguljem Uzalud pitaš, a Sanjala si da si sretna s prethodnog albuma, uz instrumentalne solaže koji su na svom vrhuncu zvučali kao da probijaju strop amfiteatra, zaokružila je prvi dio koncerta uz zaslužene ovacije.
Drugi dio koncerta otvorio je Rundek najavom za naslovnu pjesmu s albuma koja je, kako je rekao, nastala na jednom ostrvu, prema istinitom događaju koji se odvio u pariškom metrou, na defavoriziranoj liniji devet, kojom se voze crnci, Arapi i mi, a govori o ljubavnom paru različite etničke pripadnosti, koji je izazavao pažnju putnika atmosferom opuštene i neusiljene prisnosti. Stihovi ...Držimo vas na rubu pogleda, a naše tajne nade grade mostove do vas sažimaju poruku cijelog albuma, dajući simbolici mosta smjer od negativnog pola tuge, nostalgije, čežnje prema pozitivnom polu uravnotežene sreće, od kolijevke tradicije prema zlatnim oblacima budućnosti u kojima svega ima, ili ničeg nema osim uspomena, na što se referira Clouds, najduža, ali i jedna od moćnijih stvari s novog albuma. Rundek nudi rješenje u obliku suptilno postavljenog pitanja koje ne nameće viziju, već na sebi svojstven način trubadurskog pjesnika poziva da plešemo uz ritam kojemu se ne žuri da stigne nekamo. Prije nego što je odsvirao zadnju pjesmu na albumu, ali ne i na koncertu, pripalio je cigaretu i zamolio da se priguše svjetla kako bi dočarao intimni ambijent jedine pjesme na koncertu sa čistom ljubavnom emocijom, pjesme Ne zaboravi me. S pravim osjećajem za tajming Rundek se nakon toga pojavio na samom rubu pozornice i, kratko zastavši, uputio značajan pogled publici, koja je uskoro skupa s s njim pjevala stihove kultne Haustorove pjesme Bi mogo da mogu. Atmosfera se nastavila zakuhtavati s prigodnom Ay Carmela, a u tonu otpora svim oblicima fašizma i nasilja, nastavio je s Ima ih, politički angažiranom pjesmom s novog albuma, koja rapperski gnjevno udara po strahu, nasilju i neznanju kao standardnim mjerama kojima se služe moćnici u manipuliranju narodom.
Službeni kraj koncerta najavio je već spomenutom pjesmom Clouds, ali to mu nije dopustila potpuno euforična publika, među kojom su mnogi već bili na nogama. I prije nego što su Rundek, Duco i Isabel uspjeli sići s pozornice, na sugestiju nekog iz publike izveli su Kurdistan, a zatim svojevrsni hommage cijelom ex-Yu novovalnom pokretu pjesmom EKV-a Kao da je bilo nekad.
Vrhunac, a ujedno i kraj koncerta dostignut je pjesmom Apokalipso, kada je Rundek zamolio da svi ustanu na noge, na što mu se publika spremno odazvala uz povike, pjevanje i ples. Negdje iza ponoći završilo je glazbeno putovanje oko svijeta u tri sata, ali vjerujem da će raznoliki zvukovi ovog bogatog glazbenog pejzaža, koji su na trenutak ispunjavali Amfiteatar kao da je na pozornici cijeli orkestar, ostati još dugo u sjećanju splitske publike.
Oni koji to nisu uspjeli 2. listopada, imali su priliku čuti i vidjeti glazbene virtuoze još i 3. listopada, u isto vrijeme na istome mjestu, zahvaljujući organizatorima koncerta, udruzi Mavena – 36 njezinih čuda u suradnji s Domom mladih.