Renesansa u glazbi
Jednostavnost linija, preglednost forme, proporcije u melodici, ritmici i strukturi glazbenog djela neke su osnovne osobine glazbe ovog razdoblja.
Eppur si muove!
Galileo Galilei (1564. – 1642.)
Ipak se kreće čuvene su riječi velikog Galilea Galileia izrečene prilikom izlaska iz tamnice. Ne odnose se samo na Zemlju, već i na cjelokupnu povijest čovječanstva. Dok su u središtu zanimanja srednjovjekovnih ljudi bili Bog i vjera, nastankom sloja građanstva koje se obogatilo vlastitim radom u ranom novom vijeku, pojavili su se drukčiji pogledi na život. Njihovo materijalno blagostanje potaklo ih je na preokret: da u središtu interesa mora biti čovjek, a ne Bog. Taj intelektualni preporod (fr. renaissance - preporod, novo rađanje), nazvan je humanizam, a pod utjecajem istog nastala je renesansa, novi umjetnički pravac koji označava preporod umjetnosti.
Razdoblje 15. i 16. stoljeća obilježeno je neprestanim razvojem glazbe. Ono što se smatralo velikim otkrićima u glazbi srednjeg vijeka sada je uzdignuto na višu razinu kroz snažan razvoj profesionalizma i poimanja glazbe kao sastavnog elementa dobro odgojena i obrazovana čovjeka. Zbog pomanjkanja izvora, renesansna glazba nema izravnih uzora u antici, ali se u njoj zrcale elementi glazbe starog vijeka. Krajem 15. stoljeća pojavljuju se i prve tiskane note zahvaljujući izumu tiskarskog stroja za note.
Humanistička orijentiranost na čovjeka kao mjerilo svih stvari očituje se u stvaranju melodija usklađenih s ljudskim glasom, a zahtjev za prirodnošću glazbe u oponašanju sadržaja riječi s pomoću tonova u vokalnoj glazbi. Jednostavnost linija, preglednost forme, proporcije u melodici, ritmici i strukturi glazbenog djela neke su osnovne osobine glazbe ovog razdoblja, a najviše su prisutne u nekoliko generacija najjačih skladatelja franko-flamanskog podrijetla.
Novi politički i kulturni centar postaje Burgundija, pa se 15. i 16. stoljeće u glazbi naziva još i razdobljem nizozemske vokalne polifonije (višeglasja), tj. franko-flamanskom glazbom jer vodeći umjetnici potječu iz Francuske, Belgije i Hainauta. Renesansa u glazbi započinje nakon bitke kod Azincourta 1415. godine nakon što utjecaj Engleza Johna Dunstablea preplavljuje zapadni dio Europe. On će s Gillesom Binchoisom i Guillaumom Dufayom stvoriti glazbu "dostojnu slušanja“, kako je jednom rekao teoretičar Johannes Tinctoris.
U drugoj epohi Johannes Ockeghem, najveći glazbeni mistik renesanse sklada višezborska djela od ukupno 36 paralelno zvučećih dionica. Treća generacija obilježena je prozračnom, finom i delikatnom glazbom Josquina des Presa koji je za života bio cijenjen kao rijetko koji glazbenik u povijesti.
Četvrtim razdobljem franko-flamanske vokalne glazbe dominira Adrian Willaert, „princ glazbe“. Iako je bio kapelnik crkve sv. Marka u Veneciji, najuspjelija su mu djela svjetovni madrigali. Peta epoha iznjedrila je najznačajnijeg nizozemskog skladatelja 16. stoljeća Orlanda di Lassa čija je razigrana, plodna i raznovrsna umjetnost u ravnoteži sa crkvenoglazbenim autoritetom Giovannijem Pierluigijem da Palestrinom.
Potonji je bio najveći predstavnik rimske škole, naziva za skupinu skladatelja koji su djelovali u papinskoj kapeli u Rimu. Većinom su stvarali duhovnu glazbu gdje su spojili franko-flamansku polifoniju, talijansku punoću zvuka i a cappella stil (bez pratnje instrumenata). Rimska škola je ostvarila crkvene glazbene zahtjeve protureformacije koji su formulirani za vrijeme Tridentskog koncila (1545. – 1563.): odobrena je višeglasna glazba, ali je zabranjena misa parodija, odnosno korištenje svjetovnih elemenata u crkvenoj glazbi. Palestrini je kao najvećem skladatelju misnog teksta u cijeloj povijesti glazbe povjereno da provede reformu gregorijanskog korala.
S razvojem višezbornoga i koncertnog načela, u Veneciji se u 16. stoljeću stvara samostalan stil. Osnivačem venecijanske škole smatra se već spomenuti Adrian Willaert koji je usavršio tehniku cori-spezzati u kojoj se zborovi jednoglasno ili višeglasno izmjenjuju na svakom stihu. Njegovi madrigali spadaju među prve madrigale renesansnog tipa u kojima stvara svijet ekspresivnosti, kromatike i jeke.
Najznačajnija svjetovna vokalna forma je madrigal. Nastaje u suradnji talijanskih i nizozemskih majstora, slobodne je građe, a nema strofne strukture ni pripjeva: uvijek donosi novu građu bez ponavljanja. Najčešće je ljubavnog sadržaja, ali može imati i osobine satire, šale, politike, filozofije i religije. Poznati madrigalisti su Cyprien van Rore, Jacob Arcadelt, Luca Marenzio.
Posebno će unutar madrigala - razvojem skladanja - doći do napretka koji će najaviti ljepotu novoga stila – baroka.
Osamostaljenje instrumentalne glazbe
Glazbena renesansa donosi osamostaljenje instrumentalne glazbe koja se sada odvojila od vokalne; iako će i dalje s njom surađivati na pragu baroka, ona će sama oblikovati svoje forme i sadržajnost.
Instrumenti su se upotrebljavali kao potpora ili zamjena vokalnih dionica svjetovne i crkvene glazbe. Postojali su i verseti, posebno skladani stavci za orgulje kojim su se zamjenjivali pojedini pjevani dijelovi misnog teksta. Lutnja je bila najomiljeniji instrument kroz cijelu tadašnju Europu, a poslužila je i za razvijanje smisla za improvizaciju. Ostali zanimljivi instrumenti su klavikord (preteča klavira), klavičembalo, viola da braccio, viola da gamba.
Uspostavlja se i ravnoteža između crkvenog i svjetovnog na planu žanrova: dominantne mise i moteti u sakralnoj glazbi dobivaju ozbiljnu konkurenciju u obliku nacionalnih svjetovnih formi francuskog chansona, njemačkog Lieda, španjolskog villancica, engleskog ayrea te talijanske villanelle i frottole.
Moderne obrade renesansnih pjesama
Da je renesansa vrlo živa i danas, vidimo po izvedbama skladbi u suvremenim verzijama. Tako je talijanska rock grupa The Bastard Sons of Dioniso obradila frottolu renesansnog skladatelja Marchetta Care Io non compro piu speranza, a skladbu Come again engleskog glazbenika Johna Dowlanda s kraja 16. stoljeća smo čuli i u verziji Edina Karamazova i Stinga.