Pustinjski blues

26_02_2015 / 12:35h  |  Autor: Josip Mioč  |  Foto: Morgue
Pustinjski blues

Ona, tada studentica iz Hrvatske s londonskom adresom i on, gitarist u bendu koji je zapadna publika tek počela upoznavati. Bila je to kišna engleska noć a bend tek predgrupa Flogging Mollysima na otvaranju Lovebox festivala.

Nak Amassakul n tenere Wer hi Ggrraw takunt Sshmara i adutan-net Sshmara i Fad d Tafuk Azawad.

Ja sam usamljeni putnik u pustinji, podnosim vjetar, podnosim žeđ, i sunce Azawada.

Laura je sjedila naslonjena na teški drveni stup koji je podupirao ostatke razrušenog stropa nekadašnje sudnice. Sunce je već zamaklo i zrak je postajao sve hladniji. Ukopavala je nožne prste u debeli sloj pijeska nanesen vjetrom i godinama. Dvadeset i dvije su prošle od kada je Kidal bombardiran ali stare rane nisu nikad zarasle. Naprotiv, počele su opet krvariti.

Prostor nekadašnje sudnice bio je u potpunosti ispunjen rasplesanim tijelima i nasmijanim licima. Hipnotizirajuća kakofonija zvuka, glasa i plesa. Skupina žena povučenih na rubu prostorije pokrivala je usta rukama, radosno se smiješeći. Nisu željele odati simpatije svojim odabranicima. Lica su im ukrašena decentnim crnim maskarama te su se od Laurinih prijateljica iz Hrvatske razlikovale jedino po alashama koje su pokrivale njihova tijela. Crne, bijele i plave, alashe su Lauru uvijek oduševljavale jednostavnošću veza i praktičnošću. Pogled joj je odlutao od hihotave skupine žena do benda na improviziranoj pozornici. Na mjestu na kojem je pretpostavljala da je nekoć sjedio glavni sudac sada je stajala žena u plavoj alashi sa sivim turbanom na glavi frenetično udarajući ritam na tideu. „Elaga“, pomislila je Laura prisjećajući se imena žene koju je vidjela na turneji tek nekoliko puta. Desno od nje, bliže publici, koncentrirano svirajući električnu gitaru stajao je on. „Moja ljubav, moj Azawad“. Gledajući muža, Laura nije uspjela suspregnuti suze. Nastavila je vlažnih očiju gledati ravno u njega, pritajeno ga izazivajući da digne pogled s gitare i obrati pažnju na nju. Neizrečeni zov za koji je uvjerena da bi ga nekoć osjetio.

Obrisavši suze rukavom, spustila je glavu i promatrala pijesak ispod svojih nogu. „Sveta je tišina pustinje, no sveta je i buka publike“, rekao joj je Ibrahim prve večeri kad su se upoznali. Ona, tada studentica iz Hrvatske s londonskom adresom i on, gitarist u bendu koji je zapadna publika tek počela upoznavati. Bila je to kišna engleska noć a bend tek predgrupa Flogging Mollysima na otvaranju Lovebox festivala. Lauru je Katarina nagovorila da ode želeći čuti Mollyse uživo. Dok se ona probijala kroz gomilu pred šankom za piće, Lauru je privukla malena pozornica s koje su dopirali hipnotički zvukovi pustinjskog bluesa. Pred pozornicom - svega dvadesetak ljudi - nervoznih zbog tonca koji nikako nije uspjevao uštimati zvuk na predviđenu razinu. To Lauru nije spriječilo da provede nezaboravnu noć ispunjenu plesom, smijehom i pljeskom. Unatoč Katarininu negodovanju i nepovjerenju prema čudnovato obučenim članovima benda, Laura je bila odlučna da se nakon svirke upozna s njima. Iznenađeni njenim inzistiranjem zaštitari su je bez pitanja pustili iza bine.

U prenamijenjenoj sudnici bend je u korusu recitirao: „Aman Iman, Aman Iman“. Publika je jednako odgovarala obuzeta osjetom zajedništva i niti koje povezuju sav Kel Tamashek. Laura nije primjetila staru, borama izbrazdanu ženu koja je sjela pokraj nje, sve dok ova nije progovorila. „Tassili. Jesi li donijela odluku?“

„Imam li izbora?“ odvratila je Laura i dodala: „Ne, nemoj mi na to odgovoriti.“ Starica ju je nježno pogledala: „Tvoja je odluka. No Kidal neće više biti tvoj dom.“ Okrenula se oko sebe i pogledom potražila zvijezde na nebu, lako vidljive kroz veliku rupu u stropu prostorije. Izgledalo je kao da njuši zrak tražeći neki neznani miris. Nastavila je: „Pustinja ponovno krvari. Dolazi vrijeme kad će puške zamijeniti gitare a moj narod opet naricati. Ovo nije mjesto za tebe, Tassili.“ Tražeći pogledom Ibrahima na pozornici, vidjela je da je kleknuo i dalje čvrsto držeći gitaru. Promatrala je njegovo nasmijano lice dok je razgovarao s nekom od žena iz prvog reda publike. Izgledao je sretno.

Osjećajući se nelagodno pogled je spustila na crvenu kožnu torbu pokraj svojih nogu. Asuan, 94'. Miris kebaba i svježe obojane tkanine pomiješan s daškom vjetra s Nila i zvukom ispreplićućih glasova koji su progovarali na njemačkom, engleskom, arapskom. Ibrahimov smijeh dok se cjenkao s pretilom prodavačicom odjevenom u usku crvenu Bennetonovu majicu. U torbi se nalazio njen novi život. Samo jedan potpis i već sutra može letjeti... kući? Kući? Gorko se nasmijala. Protekla dva desetljeća je provela putujući po turnejama, prateći bend preko 6 kontinenata. Ipak, uvijek je osjećala da je tamo gdje pripada. „Da se nađeš u pustinji, bila bi cvijet pokraj vode“ govorio joj je Ibrahim. A ona je razumjela. Nikada se nije osjećala kao nomad. Sve do sada.